2001.: EUROPSKI FILM U PULI

16. Listopad, 2015 - 07:36

Hrvatski program

Nakon opasnosti od kiše, naporne uvodne predstave s djecom i balonima, vatrometa i incidenta s predsjednikom Mesićem, hrvatski dio programa 48. Pulafilmfestivala konačno je 22. lipnja 2001. navečer započeo projekcijom Gamulinova filma Polagana predaja. Grgo Gamulin nije nas odveć iznenadio ekranizacijom priče Gorana Tribusona (ujedno i koscenarist) koja je mješavina filma ceste, krize srednjih godina i rock ikonografije. Njegov film obiluje uobičajenim klišejima koji sadrže prizore nepotrebnog nasilja, osvrte na gospodarski kriminal u Hrvatskoj, pa čak i aluzije na stvarne protagoniste kriminalnih radnji. U tom kontekstu - predvidljivo, preuzetno i naporno. No, Gamulinov film barem ima odličnu fotografiju Enesa Midžića, a treba odati priznanje i radu montažera Martina Tomića. Vizualni izlagački elementi (izmjena rakursa, planova, montaža) uglavnom su spretno uklopljeni, tako da način izlaganja privlači svježinom i odudara od novijih domaćih filmova koje je teško odgledati do kraja zbog iznimno dugih i zamornih kadrova. Polagana predaja uspjela je osvojiti Veliku zlatnu arenu za najbolji domaći film i čak 4 Zlatne arene: Filip Šovagović za mušku ulogu, Lucija Šerbedžija za žensku, Davor Rocco za glazbu i željko Senečić za scenografiju.
Ako Gamulinov film, unatoč mnoštvu narativnih klišeja, barem ima vizualno izlagačke živosti, Tomislavu Radiću i taj segment kao da predstavlja golem problem. Njegov Holding pretrpan je toliko puta već viđenim prikazima švercera, muljatora i utjerivača dugova, zatim pokušajima da se vulgarnim doskočicama izmami pokoja reakcija publike, a malo preostaloga gledateljskog strpljenja ubijaju krajnje nezanimljivi i naporni dijaloški prizori. Sve što su kritičari napisali prigodom zagrebačke premijere Holdinga u potpunosti stoji.
Schmidtova Kraljica noći pozitivan je pomak u odnosu na njegovo prošlogodišnje ostvarenje, ali to i nije neki pokazatelj, jer film Srce nije u modi predstavlja najnižu točku do koje je mogao pasti. Kraljica noći nostalgijom je ogrnuta priča o zbivanjima s kraja šezdesetih, o odrastanju, prvim spolnim iskustvima i socijalističkim skupovima, a za domaću produkciju obiluje neviđenom količinom golotinje. Premda se ta komedija dopala uglavnom gledateljima srednje dobi, ipak je riječ o osrednjem komadiću nostalgije - vidjeli smo ranije mnogo jugoslavenskih filmova i serija, koji su se kvalitetnije bavili sličnim temama. Kraljica noći uspjela je osvojiti Zlatnu arenu za produkciju i za scenarij (Josip Cvenić).
Gledajući uvodne kadrove Noline najnovije darkerske kreacije (Sami), gledatelj najprije pomisli kako upravo ulazi u još jedan pokušaj kopiranja Fincherove Sedmice. Ono što najprije vidi, tamna je prostorija sa čijih se zidova cijedi vlaga, zatim nepoznatu kreaturu s baterijskom svjetiljkom, izmrcvareni leš na podu, a iz zvučnika dopire snimljeni cvrkut ptica. Međutim, da je riječ o pokušaju skidanja Sedmice možda priča i ne bi bila toliko loša, jer bi barem imala nekakav smisao, ali ono što nesretnog gledatelja u nastavku očekuje nadilazi sva očekivanja. Riječ je o osamdesetminutnom bauljanju troje likova koji se međusobno susreću u tamnim i vlažnim prostorijama, u ogoljeloj šumi ili na smetlištu pod olovnosivim nebom. U nizu nakalemljenih prizora njihovih susreta izgovori se poneka škrta rečenica, uspostavi pokoji tjelesni kontakt ili se pak tu i tamo upriliči seksualni odnos bez ikakve strasti. Naravno, pritom je sve užasno sporo, razvučeno i naporno za gledanje. Premda je teško osjećati osobitu sklonost i prema ratnoj drami Nebo, sateliti, film Sami neosporno je kreacija kojoj je nemoguće dokučiti smisao, razlog postojanja ili bilo što drugo. Paradoksalno je to što u cijeloj priči najveći gubitnik ispada sjajni direktor fotografije Mirko Pivčević, unatoč zasluženoj Zlatnoj areni za kameru, jer uložio je velik trud u stvaranje stilizirane fotografije koja postoji bez razloga. Njegov vizualni imidž, bez obzira koliko sjajan bio, jednostavno nema smisla jer Sami ne postoje kao smislena cjelina, a upravo je Nola dobio Zlatnu arenu za režiju. Slučaj bez presedana!
Posljednja volja (nagrada publike i “Vjesnikova” nagrada Zoranu Sudaru za redateljski prvijenac) je hrvatsko-američka akcijska koprodukcija čije ambicije uvelike nadmašuju kvalitetu djela, uostalom već je dosta napisano o nemoći europskih autora koji pokušavaju oponašati holivudske uzore. Producent Vicenco Blagaić i njegova ekipa namjeravaju film plasirati na vanjsko tržište, a dobar odjek očekuju i u Americi. Doduše, publika u Areni slatko se smijala forama iz bračkog mjestašca u koje upadaju plaćene ubojice iz Los Angelesa, ali zanima me koliko će Amerima biti zanimljive lokalne dalmatinske fore i Ivo Gregurević u ulozi otočkog pandura koji se pali na Clinta Eastwooda, dok je produkcijska razina minorna u odnosu na holivudske akcijske komedije.
Posljednja volja nije dobila nijednu Zlatnu arenu, što je sasvim pošteno, ali nije pošteno ono što se dogodilo mladom redatelju Draženu žarkoviću. Njegovo simpatično djelce Ajmo žuti tematizira opstanak malog nogometnog kluba, a prvenstveno svakodnevni život dvojice prijatelja (žarko Potočnjak i Slavko Brankov) koji slobodno vrijeme posvećuju klubu. Dvojica običnih malih ljudi - koji žive za svoj lokalni klub, za druženje i partiju karata u klupskom baru - primjer su s kojim se može poistovjetiti mnogo ljudi. žarkovićeva priča uvjerljivo je životna, spontana, a njegov pristup uopće nije pretenciozan ni patetičan, za razliku od preostalih filmova njegovih domaćih kolega. Ajmo žuti bilo je ugodno festivalsko iznenađenje poput prošlogodišnje Matanićeve Blagajnice, čak je dobio i najpovoljnije kritike u dnevnom tisku, ali zaobišle su ga sve nagrade.
Imajući u vidu navedene nelogičnosti, neutralnom promatraču doista nije lako zaključiti kojim su se kriterijima rukovodili ugledni članovi Ocjenjivačkog suda (predsjednik Joško Marušić, Miroslav Mićanović, Jagoda Kaloper) - stječe se dojam kao da im je ovo bio prvi susret s filmskim medijem.
Izvan natjecateljskog programa hrvatskoga filma u dvorani Istarskoga narodnog kazališta prikazana je retrospektiva veterana Vatroslava Mimice (Prometej s otoka Viševice, Kaja ubit ću te, Ponedjeljak ili utorak, Hranjenik, Događaj), zatim Tomićev triler Kraljeva završnica kao počast tragično preminuloj Eni Begović, a iznimno kvalitetan bio je i sažetak ovogodišnjih Dana hrvatskoga filma. Premda je posljednji program privukao samo nekoliko gledatelja, oni su mogli uživati u eksperimentalnim filmovima Nigredo (Zdravko Mustać) i Glenn Miller 2000 (Tomislav Gotovac), zatim u Jurićevu dokumentarcu Crnci su izdržali, a ja?, a vjerojatno ponajviše u hvaljenom Zrnićevou Danu pod suncem. Njegov prekrasan dokumentarac sniman je u Zadru i okolici, ali snagom i sugestivnošću nadmašuje prostorno-vremenske okvire ispisujući univerzalnu posvetu ljudima i prirodi. Pomoću prekrasne fotografije Borisa Poljaka i Silvija Jasenkovića te sjajno pogođene glazbe Olivere Dubroje, Vlado Zrnić u esejističkoj formi uspijeva zaviriti u vječnu ljudsku opsesiju prirodom. Pritom se uopće ne služi riječima - naracija se izvodi slaganjem začuđujućih slika, ambijentalnih zvukova i glazbe - ali uspijeva stvoriti jedan od najboljih hrvatskih cjelovečernjih filmova u posljednjih desetak godina. Prava je šteta da djelo poput Dana pod suncem nije prikazano na raskošnom platnu Arene, samo zato što klasifikacijski ne spada među igrane filmove, dok smo na istom mjestu svake večeri gledali minorne dramske uratke!

Zapadnoeuropski filmovi

Govoreći o kinematografiji europskih država, nemoguće je zaobići Francusku, zato započnimo sa starim Chabrolom, jednim od najvećih živućih predstavnika te velike filmske sile. Claude Chabrol poznat je kao hladni promatrač svojih likova, uglavnom dobro situiranih pripadnika višeg srednjeg sloja, čiji su životi uzorni i dobro sređeni. Međutim, u naizgled smirenoj pozadini njihovih života uvijek vreba nešto pritajeno i prijeteće, klica zla koja samo čeka impuls, možda slučajnost ili poklapanje, da se razbukta i proguta protagoniste životne drame. Vjeran svom izričaju, Chabrol i dramu Hvala na čokoladi (Merci pour le chocolat) započinje u okružju visokog društvenog sloja kad bogatoj nasljednici (Isabelle Huppert) i njezinom suprugu pijanistu (Jacques Dutronc) u svakodnevicu ulazi mlada djevojka koja tvrdi da je pijanist možda njezin biološki otac. Njezina pojava je upravo slučajni događaj koji će aktivirati pritajeno zlo, omogućiti da na vidjelo iziđu strogo čuvane tajne i da se zbivanja pretvore u mučnu dramu. U takvoj priči glumačke izvedbe opravdano su pritajene i suzdržane, a sličan je i Chabrolov redateljski pristup. Za štovatelje njegova opusa Hvala na čokoladi nije veliko iznenađenje, već naprosto još jedan u nizu intrigantnih prodora u tajanstvene zakutke ljudske duše, kojim Chabrol zasigurno nije razočarao svoje vjerne obožavatelje.
Christophe Gans francuski je redatelj koji se u Vučje bratstvo (Le pacte des loups) ne libi unijeti elemente horora, borilačkih filmova, melodrame, ljubavne priče i još koječega, pa njegovo djelo izgleda poput nestvarnog miksa koji spaja ikonografiju Matrixa i Aliena s kulisama mračnoga srednjovjekovlja. Vučje bratstvo predstavlja svojevrstan odgovor iskompleksiranih Francuza na teror holivudskih producenata i njihovih instant proizvoda, pa gledajući u tom kontekstu možda doista ima smisla.
Jedino nije jasno kako se to uklapa u koncepciju programa europskoga filma, a još manje je jasno kako se u tu koncepciju uklapa odvratni šund proizvod Rasturi me (Baise - moi). Virginie Despentes i Coralie Trinh Thi snimile su šovinističku “priču” o dvjema otpadnicama koje putuju Francuskom, drogiraju se i ubijaju muškarce. Njihov film Rasturi me koncipiran je poput užasno lošeg sendviča u kojem ide sloj s pornografskim prizorima, zatim sloj ekstremnog nasilja, ponovno sloj pornografije, i tako redom. Pred gledateljem se neprestano izmjenjuju krupni kadrovi muških i ženskih spolovila, ljudi razbijenih glava i izmrcvarenih tjelesa, izravni spolni činovi nadopunjuju se bestijalnim nasiljem, a sve zajedno obilno je natopljeno krvlju i spermom. Degutantno, na granici podnošljivosti i besmisleno!
Talijanska kinematografija predstavljena je filmom Kruh i tulipani (Pane e tulipani) Silvija Soldinija i Malènom poznatog Giuseppea Tornatorea.
Soldinijevu romantičnu komediju, o talijanskoj domaćici koja slučajno završava u Veneciji i tamo ponovno otkriva romantiku za koju je otupjela tijekom dugih godina braka, dvostruko je nagradio međunarodni Ocjenjivački sud (predsjednica Annamaria Percavassi, Vinko Brešan i Uli Gaulke). Zlatnu arenu za najbolju filmsku ideju dobili su Soldini i koscenaristica Doriana Leondeff, a Zlatnu arenu za mušku ulogu Bruno Ganz. Možda su neki drugi filmovi više zaslužili spomenute nagrade, ali mora se priznati da je Soldinijevo djelo simpatičnije i dopadljivije od onog što radi razvikani Tornatore.
Malèna je priča o opsjednutosti dječaka zgodnom mladom ženom (Monica Bellucci) koja postaje udovicom, ali Tornatoreova naracija preopterećena je sentimentalnim i melodramatičnim obilježjima kojih se čvrsto pridržavao i u svojim ranijim radovima.
Nijemac Tom Tykwer iznenadio nas je prije nekoliko godina ultrabrzom igrarijom Bježi Lola bježi (Run Lola Run), pa su mnogi i u njegovom sljedećem djelu vjerojatno očekivali sličan stil, ali Tykwer ih je nemalo iznenadio potpuno drugačijim pristupom. Princeza i ratnik (Der Kriger und die Kaiserin) zahtjevno je djelo u kojem Tykwer primjenjuje duge i dobro isplanirane kadrove, uvodi nekoliko mučnih prizora samoozljeđivanja, montaža mu je znatno staloženija nego u prethodnom djelu, a ugođaj stalno nadopunjuje melankoličnom sugestivnom glazbom. Zasluženo je nagrađen Zlatnom arenom za posebne kinestetičke vrijednosti.
Izvrstan je i krimić Curenje (Leak), nizozemskog redatelja Jana van de Veldea (Zlatna arena za režiju), u kojem mladi policajac nekadašnjeg prijatelja iz djetinjstva pokušava nagovoriti da surađuje s policijom, kako bi uhvatili okrutnog dilera narkoticima. Situacija se pogoršava time što netko u policiji otkriva informacije, a junak mora otkriti njegov identitet po cijenu života. Redatelj Jan van de Velde čvrsto drži priču u rukama, njegovi likovi stvarni su i zanimljivi, a vjerodostojnost pojačavaju i prikazi obiteljskih problema glavnog junaka i njegove mlade žene. Čak i krajnje otkačeni, bolje reći bizarni, prizori poput onoga u kojem šef narkomafije sa suradnicima pjeva karaoke dok muče protivnika, ili prizora u kojima se policajčev doušnik obračunava s ostalim mafijašima noseći vlastitu bebu na prsima, imaju svoje mjesto u njegovoj redateljskoj konstrukciji. S tematikom o korumpiranim policajcima i doušnicima, Curenje je tematski na tragu onoga što je u američkoj kinematografiji nekad radio Sidney Lumet (Serpico, Vladar grada), ali filmom dominira moderniji redateljski pristup. Jan van de Velde koristi kameru iz ruke i suvremenu glazbu; njegova priča postaje energična, narativno dinamična i živa. Iznimno je ugodno pogledati europski krimić koji ima inteligencije i izvornosti, a ne nastoji samo priglupo kopirati nasljeđe Quentina Tarantina.
Da je ovogodišnji festival ponudio doista zanimljive europske krimiće, uvjerili smo se dan nakon projekcije Curenja kada je iznimno dobar dojam ostavio austrijski krimić Ruke uvis. Redatelj i scenarist Florian Flicker u tom djelu također pokazuje kako se uspješno zaobilaze klišejizirani prikazi pljački i banalni utjecaji američkih krimića. Njegov junak, krajnji diletant i amater, najprije želi opljačkati samoposlugu, ali se uplašen povlači i upadne u krojačnicu u kojoj se nalaze samo vlasnik i njegov klijent. želeći “zaraditi” barem nešto, pljačkaš tjera krojača da mu kaže gdje je novac, ali vlasnik je prilično tvrd orah. Film se do samog kraja odvija u krojačkoj radnji, a situacija postaje sve kaotičnijom, budući da pljačkaš mora neprestano smirivati nemirnog krojača i istodobno paziti da ne umre klijent koji ima srčanu manu. Krimić Ruke uvis suluda je mješavina raznolikih sastojaka - u njemu nalazimo elemente humora, tuge, razumijevanja, sažaljenja i sarkazma - a sve djeluje životno, izvorno i funkcionira iznimno dobro.
No, najveće iznenađenje festivala svakako su sjevernjaci: Islanđanin Baltasar Kormakur s filmom 101 Reykjavik (dobitnik Velike zlatne arene za najbolji europski film), Šveđanin Lukas Moodysson s filmom Zajedno (Tillsammans) i norveški redatelj Hans Petter Moland s Aberdeenom.
Baltasar Kormakur cijenjeni je islandski glumac i kazališni redatelj, a njegovo debitantsko filmsko djelo 101 Reykjavik, iako svatko ima svojeg favorita, svakako spada u najuži krug filmova koji su u Puli zaslužili najveću nagradu. Film prati mladog islandskog besposličara koji živi s majkom u skromnom stančiću i koji nema životnih ambicija, već su mu najveće preokupacije ispijanje piva i zafrkancija s prijateljima. Na prvi pogled izgleda da smo sličnu situaciju vidjeli u gomili engleskih socijalnih drama, ali Kormakur uvodi neočekivani zaplet kad junakova majka prima u goste zavodljivu učiteljicu plesa iz Španjolske (Victoria Abril). Mladić ima spolni odnos s vatrenom došljakinjom, ali ubrzo otkriva da je zapravo majčina ljubavnica i da one namjeravaju imati dijete koje će zajednički odgajati. Baltasar Kormakur neosporno ima stila, glumci su prirodni i simpatični, a situacije s tragičnim predznakom uglavnom uspješno prevodi u humorni ugođaj. Riječ je o vješto izvedenom filmiću koji nenametljivo upućuje na optimističnu životnu filozofiju.
Slično se može reći i za film Lukasa Moodyssona, koji govori o životu u švedskoj komuni sredinom sedamdesetih, u koju se doseljava sestra jednog od članova s maloljetnom djecom, nakon što je fizički maltretira suprug. Moodysson je talentiran redatelj s odličnim osjećajem za priču, tako prizore koji prijete postati nostalgičnima vješto nadopunjuje ironijom. Prizore s djecom, koji prijete pretjeranom sentimentalnošću, nadopunjuje osebujnim humorom, a prizore u kojima se nazire životno crnilo i tuga oplemenjuje toplinom i brigom za svoje likove. Zajedno je izvrsno humanistički orijentirano djelce, ugodno iznenađenje u obliku iskrene priče o ljudima i njihovim slabostima.
U Aberdeenu mlada i ljepuškasta pravnica (Lena Headey) mora dovesti oca alkoholičara (sjajni Stellan Skarsgard) iz Osla u Aberdeen gdje ih čeka majka (Charlotte Rampling) koja je na samrti. Pritom će djevojka ponovno uspostaviti davno prekinuti odnos s ocem i oprostiti se s majkom, oboljelom od raka, prije no što bude prekasno. Zahvaljujući odličnim glumačkim ulogama, promišljenoj režiji i suzdržanosti u oslobađanju osjećaja, Molandov film pretvorio se u mali dragulj obiteljskih drama, oslobođen patetike i emocionalne pretjeranosti.
Osim što obiluju šarmom kojemu je teško odoljeti, spomenuti su nas sjevernjački filmovi dodatno obradovali ledenim krajolicima kao utjehom za pasju vrućinu koja nas je gnjavila tijekom festivala. Britanka Sharon Maguire režirala je Dnevnik Bridget Jones (Bridget Jone’s Diary), po istoimenom bestselleru Helen Fielding koja je tijekom devedesetih postigla veliku slavu novinskom kolumnom o prosječnoj urbanoj mladoj ženi. Njezina junakinja koja ima tridesetak godina - pije i puši, muči se s pretjeranom težinom i problemom kako da pronađe dobrog i zgodnog dečka - ušla je pod kožu milijunima žena pa su ubrzo kolumne sakupljene u knjigu, a zatim je snimljen i film s Renee Zelwegger u ulozi naslovne junakinje. Dnevnik Bridget Jones dopadljivo je i simpatično djelo, posebno stoga što je u središtu pozornosti debeljuškasta protagonistica čiji ljubavni problemi izazivaju velike gledateljske. Znatan doprinos duhovitim dijalozima i brojnim komičnim prizorima valja pripisati koscenaristu Richardu Curtisu (Četiri vjenčanja i sprovod, Mr. Bean, Crna guja), a redateljica Sharon Maguire dobro je obavila svoj dio posla. Najvažnije je što nije pokušala snimiti feministički pamflet koji će odbijati napornim porukama, već gledatelju pruža jednostavnu filozofiju po kojoj humorom pokušavamo nadvladati životne probleme i padove. Pritom je šarm njezine junakinje tako izrazit - primjećujemo kako se Renee Zelwegger dosta udebljala kako bi uvjerljivo odigrala ulogu - da ćemo redateljici oprostiti čak i pomalo patetično suzno finale kojim neminovno moraju okončati ovakva filmska djelca.
Španjolski redatelj Alex de la Iglesia predstavio je Susjede (La Comunidad), odličnu priču o ženi koja u potkrovlju stare madridske zgrade, gdje sa suprugom potajice odsjeda na jednu noć, pronalazi golem novac, vlasništvo čudaka koji je ondje živio godinama. To otkriće pretvara se u pravi horor, budući da se u nastavku mora boriti s gomilom gnjevnih susjeda koji su godinama čekali taj novac. Susjedi su suludo djelo u kojem prepoznajemo nadahnuća Hitchcockom, Argentom, Lynchom, glazbom Bernarda Hermana i Lucasovim Ratovima zvijezda, ali začuđuje kako sklop tih utjecaja funkcionira neuobičajeno dobro. Susjedi su istodobno sarkastični i stravični, komični i surovi; u njima se neprestano izmjenjuje mnoštvo ugođaja, a ujedno pružaju odličan prikaz ljudske pohlepe i gluposti. Susjedi predstavljaju znatan pomak u odnosu na redateljeva ranija djela Dan zvijeri i Perdita Durango (prvijenac Accion Mutante nisam imao prilike gledati). U njima je, doduše, iskazivao osebujan vizualni talent, ali su razne oprečne žanrovske sastavnice razbijale sklad cjeline, dok su ovdje sjajno uklopljene u jedinstveno zabavnu priču.

Istočnoeuropski filmovi

Istočnoeuropske kinematografije bile su zastupljene s dovoljnim brojem filmova.
Poljski povijesni spektakl Ognjem i mačem (Ogniem i mieczem), redatelja Jerzyja Hoffmana, a po istoimenom romanu Henryka Sienkiewicza, predstavlja još jedan europski pokušaj pariranja holivudskim spektaklima. Sredinom sedamnaestog stoljeća Poljaci vode nemilosrdne borbe s kozačkim ratnicima, a velike poteškoće stvaraju im odbjegli plemići koji uz pomoć Kozaka žele odcijepiti područje Ukrajine. Kako bi, u tako velikom rasponu likova i događaja, očuvao cjelovitost i suvislost priče, Hoffman se usredotočuje na nekoliko glavnih protagonista: poljskog plemića i njegove vjerne sljedbenike, zatim okrutnog viteza koji se priklanja Kozacima i prekrasnu princezu Helenu koja se nalazi u središtu njihova sukoba. Hoffman kombinira različite elemente unutar priče, glavna je svakako ljubavna priča, a u pozadini se izmjenjuju prizori okrutnih bitaka s povremenim komičnim prizorima, tako se vješto izbjegava prevelik napor koji nastaje neprestanim gledanjem ratnih okrutnosti. Ognjem i mačem zasigurno nije remek-djelo, ali je solidno izveden spektakl koji unatoč trosatnom trajanju uspijeva očuvati kontinuitet priče, a ujedno predstavlja primjer kako se i u Europi mogu uspješno snimati skupe produkcije koje će imati više šarma od suvremenih holivudskih “povijesnih čitanki”.
Poljskom oskarovcu Andrzeju Wajdi prikazana je nova verzija Obećane zemlje (Ziemia obiecana) u trajanju od 140 minuta. Priča se temelji na istinitom događaju o trojici prijatelja koji tijekom devetnaestog stoljeća zajedničkim snagama podižu tekstilnu tvornicu, a Wajda ambicioznim pristupom s pomoću njihovih sudbina pokušava opisati stanje poljskog društva na prijelazu iz feudalnog poretka u kapitalizam.
Mađarski klasik Péter Gothár, koji iskrenim životnim pričama i stilskim pristupom sličnim braći Kaurismaki i Jarmuschu stalno pobuđuje pozornost filmofila, režirao je odličnu Putovnicu (Paszport) u kojoj se mlada žena iz Ukrajine krajem osamdesetih udaje u Madžarsku. Premda ispočetka smatra da je započeo njezin “american dream”, muž je teški alkoholičar, život s njim sve više nalikuje paklu, pa na posljetku mora pobjeći s djetetom. Riječ je o jednostavnoj priči kojoj, osim odličnih glumačkih izvedbi (Eniko Borcsok i Gergely Kocsis), ugođaj mučnine daje i nadahnuto korištenje vizualne retorike. Sugestivna fotografija Tamasa Babosa teži monokromatskom prikazu okolnog svijeta, boje su zasićene i bez jarkih tonova. Kadrovi su uglavnom statični ili se kamera giba proračunato i bez suvišnih pokreta. Gothárova prigušena vizualna retorika nadopunjuje sjajne glumačke izvedbe i zaokružuje okrutnu obiteljsku dramu u ruralnom okružju.
Posljednjeg dana festivala izvan konkurencije prikazan je još jedan mađarski film, biografska drama Chico u kojoj redateljica Ibolye Fekete prati životni put istoimenog lika koji početkom devedesetih dolazi u Hrvatsku kao ratni izvjestitelj i ubrzo se pridružuje hrvatskim braniteljima. Utemeljena na jednom osebujnom životopisu, Chico je drama koja o hrvatskoj ratnoj tragediji govori iskrenije od mnogih patetičnih domaćih projekata.
Grčki film Peppermint, redatelja Costasa Kapakasa, priča je o sredovječnom intelektualcu koji se mislima vraća u svoju mladost zlatnih šezdesetih. Premda nije riječ o stilski naročito inventivnom djelu, Kapakas pokazuje fin osjećaj za vođenje naracije i pažljivo doziranje nostalgičnih ugođaja, pa bi se u njegov rad mogli ugledati i domaći redatelji koji primjenjuju slične teme (primjerice, Schmidt u Kraljici noći).
Ljubitelji proturječnog Lordana Zafranovića, a i oni koji ga baš ne obožavaju, mogli su pogledati njegovo posljednje djelo Osveta je moja (Ma je pomsta) koje je snimljeno u Češkoj. U toj mračnoj priči s motivima incesta, krivnje i osvete glumi čak i slavni oskarovac Jir˘i Menzel.
Bugarski redatelj Ivan Cherkelov pokazao je u Staklenim kuglicama (Stakleni topcheta) da i suvremeno bugarsko društvo očito obiluje surovim i mračnim temama.
Na sličnom je ugođajnom tragu i Gypsy Magic, koji je već prikazivan u dvorani INK-a u ciklusu makedonskog filma, a redatelju Stoletu Popovu kritičari su pomalo prigovarali zbog manipuliranja Kusturičinom ciganskom poetikom, iako je bliži narativnim motivima koje je Ettore Scola koristio u svom remek-djelu Ružni, prljavi, zli. U oba slučaja obitelj živi na smetlištu (tamo je u pitanju Rim, a ovdje Makedonija), među članovima obitelji prisutne su stalne svađe, otac obitelji skriva novac od ostalih članova, jedan član obitelji zarađuje prostitucijom, čak će i njihova straćara na kraju izgorjeti poput one u Scolinu klasiku. Ipak, ne treba smetnuti s uma da je Popov talentiran redatelj koji uspijeva stvoriti osebujan ugođaj i tople likove.
Srbi su nastupili s dva filma. Đorđe Milosavljević režirao je surovu i “nabrijanu” priču (Mehanizam) u kojoj prati plaćenog ubojicu (genijalni Nikola Kojo) na profesionalnom zadatku. Mehanizam je djelo koje prvenstveno želi šokirati nasiljem i krvavim prizorima, dok je Samardžićev film Nataša puno dublji i razrađeniji. Nataša je priča o istoimenoj tinejdžerki (Tijana Kondić, Zlatna arena za žensku ulogu) koja prisustvuje očevom ubojstvu i nastavlja život opterećena tim šokantnim događajem, a ujedno se želi osvetiti ubojicama ne razmišljajući o posljedicama koje mogu prouzročiti njeni nepromišljeni potezi. Samardžić se iznenađujuće dobro snalazi u redateljskoj ulozi, u cjelinu kriminalističke drame vješto uspijeva uklopiti tinejdžerske boljke, obiteljske probleme i opisati političku scenu Srbije kojom vladaju kriminalci i njihovi batinaši, a da pritom ne pretjeruje s opsesijama koje bi mogle narušiti cjelovitost priče. Kao i kod većine suvremenih srpskih redatelja, najdojmljivija je izvornost kojom portretira srpski urbani milje devedesetih. Izgleda da će lakoća prizora i tečnost dijaloga koje bez problema postižu srpski redatelji, na žalost, još dugo ostati velikom tajnom za hrvatske autore.
Ako je filmska produkcija naših istočnih susjeda superiorna domaćoj, to se nikako ne može reći za ono što rade neposredni zapadni susjedi. Najprije smo imali priliku pogledati urbanu kriminalističku dramu Barabe!, redatelja Mirana Zupaniča, u kojoj autor s osrednjim uspjehom pokušava primijeniti provjerenu formulu spajanja maloljetničke delinkvencije s miljeom urbanog podzemlja. Njegov film barem je snimljen klasičnim pristupom i donekle uredno, dok se mladi Vojko Anzeljc u Posljednjoj večeri (Zadnja večerja) odlučio na krajnju narativnu i vizualnu neurednost. Anzeljcov film sniman je digitalnom kamerom iz ruke, uz zrnatu fotografiju uočljiva su nekontrolirana zumiranja i zamućenja slike, a cijeli taj dojam amaterskog snimanja nužan je zbog neuobičajene narativne strukture filma. Glavni junaci bježe iz psihijatrijske ustanove i pritom uzimaju doktorovu kameru, a tijekom cijelog filma pratimo samo jedan lik koji se nalazi ispred kamere i često se obraća gledatelju, dok drugog ne vidimo jer se nalazi u ulozi snimatelja (slična koncepcija viđena je u Vještici iz Blaira). Premda iz ove perspektive Posljednja večera izgleda kao hrabar postmodernistički eksperiment, krajnji proizvod više podsjeća na poetiku njemačkih pornića u kojima snimatelj prati glavnog junaka dok luta gradom tražeći zgodne komade. Nakon Baraba! i Posljednje večere, koji bi trebali spadati u sam vrh suvremene slovenske produkcije, domaći redatelji mogu mirno zaspati u uvjerenju da njihova kinematografija nije najgora.

Organizacija festivala

Ovogodišnje izdanje pulskog festivala, kao festivala hrvatskoga i europskog filma, nije posve promašeno kako se neposredno nakon završetka naveliko tumačilo u svim medijima. Program europskog filma očito nije bio loš. Bilo je tu filmova koji kvalitetom, tematikom i žanrovskom usmjerenošću možda ne pripadaju reprezentativnom izboru europskog filma, ali prevladavali su izvrsni “mali” filmovi koji pružaju odličnu alternativu u kinima dominantnoj holivudskoj struji. Uglavnom, izbornik europskog filma napravio je dobar posao. S druge strane, organizatori festivala propustili su dosta toga, tako da su primjedbe koje idu na njihov račun uglavnom opravdane. Najprije, potpuno su zanemarili promidžbu festivala. Filmski program nije bio potvrđen još nekoliko dana prije početka festivala, a tjedan dana ranije javnost nije znala hoće li se festival uopće održati. Neprikladan je i nov termin u koji su pomakli ovogodišnje festivalsko događanje. Umjesto da se, makar kao stariji festival velike tradicije, “prilagode” motovunskome festivalu i u odnosu na nj pomaknu termin za tjedan-dva, organizatori su pulski festival održali koncem lipnja. Tako su izgubili dobar dio publike, primjerice studente, kojima taj termin ne odgovara zbog drugih obveza. Istodobno, festival je premješten upravo u razdoblje kad su dani najduži, pa prve projekcije u Areni nisu mogle početi prije 21.30, druge su počinjale negdje oko 23.30, a bilo je i filmova koji su trajali dulje od dva sata. Stoga ne treba čuditi što je Arena nakon prvih projekcija ostajala gotovo prazna, jer od ljudi koji sutradan moraju na posao ne može se očekivati da gledaju filmove do dva ujutro. Zadnje projekcije održavane su na Kaštelu u 01.30, a reprize su bile istoga dan u dvorani INK-a u 10.00. Na tim projekcijama, osim akreditiranih novinara i gostiju festivala, doista nije bilo drugih gledatelja. Šteta, jer su u tim terminima zapravo prikazivani najbolji filmovi festivala (Curenje, 101 Reykjavik, Aberdeen, Zajedno).
Zainteresirani su barem mogli pratiti program Nova Europa, koji je predstavio neke zanimljive autore (Fekete, Gothár, Popov, Zafranović) i koji se odvijao u prihvatljivu popodnevnom terminu u dvorani INK-a. Razumljivo je da hrvatskom filmu, ma kakav bio, treba pružiti priliku koju ionako neće dobiti u suludom tržišnom nadmetanju s američkim filmovima, pa je shvatljiva i namjera organizatora da se hrvatskim filmovima prepusti prva večernja projekcija. Uostalom, budimo realni, tko bi nakon jednog Tykwera ili Chabrola ostao gledati filmove Bruna Gamulina ili Tomislava Radića? No, trebalo je bolje terminski i sadržajno osmisliti ostale projekcije. Nakon hrvatskih filmova, navečer su uglavnom prikazivani “populističkiji” filmovi (Vučje bratstvo, Dnevnik Bridget Jones) ili filmovi poznatih redatelja (Claude Chabrol, Tom Tykwer, Alex de la Iglesia), a jedni i drugi predviđeni su za prikazivanje u hrvatskim kinima. S druge strane, filmovi iz najboljeg dijela programa, onog koji je održavan na Kaštelu u 01.30, imaju slabije izglede za normalnu kinodistribuciju, a zainteresirani gledatelji nisu ih mogli pogledati zbog neprikladna termina. Nakon prve projekcije, Arena bi se ionako prilično ispraznila, pa bi nekako prigodnije bilo da su preostali gledatelji mogli pogledati osebujnije europske filmove koji uglavnom nisu trajali dulje od sat i po.
Osim navedenih prigovora, kao i prigovora vezanih uz nepostojeće predfestivalske promičbene aktivnosti, očito je da pulski organizatori imaju manje smisla za samoreklamu od, primjerice, organizatora motovunskog festivala. Doduše, Arena je golema i teže je ispuniti taj monumentalan prostor nego skučeni motovunski trg, pa se tako odmah stječe dojam manje posjećenosti, ali postoje još mnoge pojedinosti koje su u Puli olako zanemarene, a koje daju draži festivalu. Primjerice, najboljim europskim filmom proglašen je 101 Reykjavik, dok je nizozemski krimić Curenje dobio Zlatnu arenu za režiju. Nitko ne osporava vrijednosti islandskog filma, ali njegov redatelj Baltasar Kormakur nije bio u Puli, a redatelj Curenja Jan van de Velde jest. Budući da je i Curenje odličan film, bilo bi učinkovitije dodijeliti najveću nagradu izravno autoru koji je prisutan na festivalu, nego autoru koji će nagradu dobiti pouzećem. To su mali trikovi koji daju dodatni štimung i o kojima treba voditi računa.
Uglavnom, 48. Pulafilmfestival, zamišljen kao festival koji obuhvaća svojevrstan pregled hrvatske i europske kinematografije, velika je prekretnica u pulskoj festivalskoj tradiciji. Premda filmski program nije bio loš, sa znatnim brojem odličnih ostvarenja, festival je očito zakazao u gotovo svim organizacijskim pojedinostima i polučio dosta loših reakcija u javnosti. Ukoliko ga se želi održati u ovakvom obliku i opravdati ambiciozne zamisli, potrebno je uložiti još mnogo znanja, energije i mukotrpnog rada u godinama koje slijede. U skladu s tim, vjerojatno će se uskoro pokazati nasušna potreba za stvaranjem specijaliziranog tima koji bi se isključivo brinuo o organizaciji festivala.

Elvis Lenić

Prethodna objava:
JOSIP VELIKANJE - “HAJDUČKI...

Sljedeća objava:
MOTOVUNSKI FILMSKI FESTIVAL 2001.

Povratak na sve novosti