ARHIVALNO O ARHIVU

Istarski ogranak DHK Pula Djela iz časopisa Nova Istra ARHIVALNO O ARHIVU

Djela iz časopisa Nova Istra

ARHIVALNO O ARHIVU

23. Ožujak, 2003 - 10:26

Josip VIDAKOVIĆ: Državni arhiv u Zadru 1624.-1970.
(Prikupljanje i zaštita arhivalija)
Hrvatsko komunikološko društvo i Nonacom d.o.o., Zagreb - Zadar 2002., 273 str.

Profesor na Odsjeku za kulturu i turizam Filozofskoga fakulteta u Zadru, dr. sc. Josip Vidaković, autor je zapažene knjige pod naslovom Državni arhiv u Zadru 1624.-1970. (Prikupljanje i zaštita arhivalija), dokumentirana djela o povijesti te važne srednjodalmatinske kulturno-znanstvene ustanove u gotovo četiri stoljeća njezine opstojnosti.
Struktura knjige dobro je osmišljena: autor najprije donosi kratak pregled povijesti Zadra od najstarijega doba do danas; ne osvrće se pritom samo na političku, diplomatsku i gospodarsku povijest, već i na važnost toga grada kao kulturnoga središta Dalmacije. Velik dio dokumenata koji svjedoče o spomenutim zbivanjima pohranjen je upravo u zadarskoj arhivskoj ustanovi, pa se povijest grada Zadra potpuno prožima sa sadržajem / inventarom njegova Arhiva. Vidakovićeva je knjiga zapravo povijest čuvanja arhivskih vrela o prošlosti Zadra i Dalmacije, ali i velikoga dijela jugoistočne Europe.
U poglavljima koja slijede autor kronološki prati dugu povijest Državnog arhiva u Zadru. Opisuje njegov postanak davne godine 1624., u doba Mletačke Republike, opisuje i komentira njegove organizacijske mijene u doba prve austrijske, zatim francuske, pa druge austrijske vladavine, kada se Arhiv postupno počeo pretvarati u modernu državnu ustanovu i ovlaštenu pismohranu grada Zadra, njegova zaleđa, dijela Dalmacije i otoka. Bilo je to za zadarski Arhiv doba uspona, ali i doba stradanja, padova i kriza…, doba u kojemu je nastojanje da se očuva dokumentirani spomen o dramatičnim povijesnim zbivanjima bilo u suprotnosti s političkim nastojanjima starih i novih vlasti za reformama društva i njegovih institucija. Politička i administrativna nesuglasja prate i ratni sukobi, požari, rušenja i preseljavanja iz zgrade u zgradu, pa i takozvana “škartiranja” dokumenata (u kojima stradavaju mnogi fondovi).
Kako je vrijeme odmicalo, Arhiv je postajao sve bogatiji građom i akvizicijama; u XIX. stoljeću niču novi fondovi, širi se administrativni prostor njegove mjerodavnosti, štoviše, on postaje i osebujnim središtem arhivističko-povijesnoga znanstvenoga rada (godine 1900. pokrenut je tromjesečni časopis “Tabularium”, uz “Vjesnik Zemaljskog arhiva u Zagrebu”, jedan od prvih arhivskih časopisa na hrvatskome i južnoslavenskome tlu). Na temelju dokumentiranih vrela i objavljene stručne
literature, profesor Vidaković slijedi sudbinske evolucije koje je zadarski Arhiv proživljavao i u daljim dramatičnim političkim promjenama, napose pod talijanskom upravom. Premda je godine 1928. postao samostalnom ustanovom i bio podređen izravno Ministarstvu unutarnjih poslova u Rimu, u diobi građe između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije (na temelju Rapalskoga ugovora) propalo je mnogo vrijednih dokumenata. Građa zadarskog Arhiva - neprijeporno svjedočanstvo o hrvatskim korijenima i civilizacijskome kontekstu hrvatskoga etnosa - tada postaje predmetom manipuliranja iredentističke i ptoruhrvatske propagande! Taj detalj valja napose istaknuti, jer on pokazuje da Vidakovićeva knjiga, osim što je potrebna našoj arhivistici, povijesnoj znanosti, kulturologiji, komunikologiji, može dobro poslužiti i državnoj politici i njezinoj diplomaciji.
Potrebno je upozoriti i na činjenicu da je autor - opisujući povijest Državnog arhiva u Zadru od godine oslobođenja grada 1944. na dalje - koristio isključivo arhivska vrela i neobjavljenu građu i svjedočanstva, pa taj dio njegove knjige sadrži prve i dosad nepoznate spoznaje o povijesti ove hrvatske / nacionalne institucije, kojoj pripada vrhunsko mjesto u kulturi hrvatskoga naroda.
U dodatku knjige objelodanjeni su slikovni prilozi, napose fotografije zgrada u kojima je bio smješten Arhiv, te pravni dokumenti o reguliranju djelatnosti ove ustanove.
Autor u svojemu djelu prati povijest Državnog arhiva u Zadru do godine 1970.; u neku ruku do naše “jučerašnjice”, ali, sukladno senzibilitetu povjesničara, kulturologa i komunikologa, upućuje i javni apel sadašnjim vlastima, izražen odlučnom tvrdnjom da “značenje Arhiva za cjelokupnu našu narodnu povijest zahtijeva veću i plodotvorniju pomoć i podršku cijele Hrvatske”.
Knjiga o povijesti nastanka i razvitka Državnog arhiva u Zadru (1624.-1970.) profesora Vidakovića izvorno je djelo koje ne slijedi nikakve kalupe ni kompilacijske uzore, već otvara nove istraživačke sadržaje i svraća pozornost na neobrađene teme u hrvatskoj povijesnoj, kulturno-antropološkoj i društvenoj znanosti. Poglavlja studije izvrsno su dokumentirana i obrađena na temelju kritičnoga pristupa dokumentima, objelodanjenoj literaturi i osobnim svjedočanstvima. U političkom, etnokulturnom i nacionalnome tkivu grada Zadra, jednog od povijesno najznačajnijih gradova na Jadranu i Sredozemlju, institucija arhiva čini važnu, ne samo društvenu već i civilizacijsku sastavnicu, pa zato djelo Josipa Vidakovića Državni arhiv u Zadru 1624.-1970.: prikupljanje i zaštita arhivalija ne predstavlja puki “opis prošlosti”, niti puku “povijesnu retrospektivu”, već je važna i aktualna knjiga. Ujedno je i poticajna knjiga koja može poslužiti kao uzorak za pisanje povijesti mnogih hrvatskih arhivskih ustanova.