PAULA VON PRERADOVIĆ I TRADICIJA HRVATSKIH GENERALA U AUSTRIJSKOJ VOJSCI

16. Listopad, 2015 - 07:54

Austrijska pjesnikinja Paula von Preradović spada stilski u okvir moderne,1 iako u njezinoj književnoj pojavi ima atipičnih elemenata. No, nije atipična njezina katolička kultura i nadahnuće njenih stihova. U tome je njezina pojava sukladna Rilkeovoj, ali nije sukladna Stefanu Zweigu, Hugu von Hofmannsthalu ili Arthuru Schnitzleru, koji nisu ni bili katolici, nego židovi, ali su sva trojica bili austrijski rodoljubi što su se svjesno duhovno vezivali uz Beč i njegovu kulturnu i europsku tradiciju. Tu valja istaknuti da je Austrija bila katolička carevina koju su obično nazivali i klerikalnom jer je ona kasno laicizirala škole, a Crkva je uvijek imala utjecaj u životu Carevine. Tu valja spomenuti bečkog nadbiskupa kardinala Rauschera kao tvorca konkordata 1855., a taj konkordat spominjao se uvijek kao ugaoni kamen austrijskog klerikalizma. Pa ipak, u toj, nazovimo je klerikalnoj carevini, živjelo je oko dva i po milijuna židova, koji su imali u svojim rukama bankarstvo, industriju, novinarstvo i književnost, iako materinski jezik austrijskih židova nije bio njemački nego jiddisch.2 Paula von Preradović bila je tematski vezana uz Jadran što ne odgovara posve karakteru moderne, posebno ne austrijske moderne, jer većina naprijed navedenih pisaca nije voljela mjesne konotacije u svom djelu. Doduše, Schnitzler vezuje svoju autobiografiju Jugend in Wien (Mladost u Beču) uz Beč i u tom djelu on se deklarativno vezuje uz bečku kulturnu tradiciju. Rilke nije izričito vezan uz Jadran u svojim Duineser Elegien, deklarativno je vezan uz mjesto u pjesmama Der Panther (Im Jardin des Plantes, Paris) ili Die Flamingos (Jardin des plantes, Paris), ali ni u jednoj od ovih pjesmama Rilke ne ide za tim da opiše Pariz ni svoj doživljaj Pariza jer je on tamo živio, već vezuje pjesmu uz umjetničke kriterije. Sve to vrijedi i za Paulu von Preradović uz iznimku da je velika većina njezinih pjesama vezana uz jadransku Hrvatsku. I to ima svoju tradiciju u austrijskoj književnosti, koja zna za posebnu podvrstu zavičajnog romana vezanog uz Jadran i turizam koji, za razliku od inače prednacističkog austrijskog zavičajnog romana u Istri i Dalmaciji, nije desničarski i nacionalističan.3 Kod Paule von Preradović nije tipičan za modernu njen život, politički progoni, stradanja i tamnica. Nisu tipična za modernu njezina djela Königslegende (1950.), ni Die Versuchung des Cxolumba, Novelle (1951.), jer u tim djelima ona izuzimlje čovjeka iz njegova društvenog i povijesnog ambijenta i stavlja ga u prostor između Boga i đavla što u noviju književnost uvodi Dostojevski. U prvom djelu đavao je vlast, u drugom je on seksualnost. Tu je Paula von Preradović bliska ekspresionizmu, a u ekspresionistički okvir spadaju i progoni koje je doživjela za nacizma.
Pitanje koje se postavlja jest je li ona austrijska ili hrvatska književnica. Jest da je pisala na njemačkom, ali ona je Hrvatica, po podrijetlu i domovini. Osim toga ona je svoje književno djelo gotovo isključivo smjestila na Jadran i to hrvatski Jadran u doba kad je Europu potresalo jadransko pitanje. Italija je vodila dva rata zbog Jadrana.4 U Jadranu Paule von Preradović napadno je odsutna Italija i pojam mare nostro, koji je potresao talijansku politiku od Londonskog ugovora 1915. preko Rapalla pa do 1943. kad su hrvatski partizani prognali talijanske fašiste, iredentiste i imperijaliste iz Istre i Dalmacije.5
Prije nego li dođemo do srži problema, moramo uputiti kritiku hrvatskoj književnoj povjesnici koja hrvatskom smatra samo književnost na hrvatskom jeziku, iako se u Hrvatskoj uvijek pisalo još i na latinskom, talijanskom i njemačkom jeziku.6 Ove književnosti imaju svoju funkciju u hrvatskoj kulturi i nacionalnom biću.
Kod pristupa Pauli von Preradović bitno je da je ona kći i unuka časnika c. k. vojske odrasla u Puli u kojoj je onda živjelo mnogo Talijana. Talijani su austrijsku vojsku doživljavali kao neprijateljsku i zamjerali su Austriji da stoji na strani Hrvata i Slovenaca, te da ugnjetava Talijane.7 To nije sasvim krivo, a zapostavljanje Talijana počelo je kad se Italija ujedinila pa su Talijani u Austriji postali neznatna manjina s duhovnim težištem izvan Carevine, a Carevina se spremala osvojiti Bosnu i prodirati dalje na Balkan, i za to je trebala naklonost svih južnih Slavena. Osim toga, to je bilo doba industrijalizacije s masovnim seljenjima seljaka u gradove, a selo u Istri bilo je pretežito hrvatsko odnosno slovensko.8
Ovo je prilika da rečemo nešto o austrijskoj vojsci jer su časnici te vojske bili njezin otac i djed.
Austrija je do kraja XVIII. st. bila bojovna vojnička carevina koja se suprotstavila protestantima i Osmanima i bila vrlo ratoborna. Imala je dobru vojsku sa starim tradicijama. Od Bečkog kongresa Austrija više nije ratoborna, ona je najbolja saveznica Turske, ne potiskuje protestante koji nisu više opasnost, ali potiskuje Francusku revoluciju i njezine izdanke svojom tajnom policijom koja se službeno zove c. k. Viša polica (die k.k. Höhere Polizei) i najbolja je tajna služba na svijetu, koja zna sve što se događa u Europi, na Bliskom istoku, pa i u Americi kamo odlaze europski liberali. Ona je veza vlasti s narodom u doba koje ne poznaje opće pravo glasa, razvijeno novinstvo i izbore.9 Vojska sada ima pretežito društvenu ulogu. Glavna sastajališta društvene elite bila su tzv. casina.10 Činovnici, svećenici, plemići i ljudi s austrijskom sveučilišnom diplomom, koji su imali pristupa u casino, bili su pretežito mjesni ljudi. Časnici su služili malo u Temišvaru, pa u Milanu, Pragu, Puli i oni su bili skupina koja je širila srednjoeuropsku društvenu kulturu u Carevini.11 Ovdje valja reći da Austrija nije bila nacionalna Carevina, nije npr. poznavala ni pojma uredovnog jezika, već je bila savez kraljevina s ograničenim suverenitetom slično kao danas Europska zajednica. Sve te kraljevine i narodi izgradili su u XIX. st. svoje suvremene nacionalne uljudbe. Kruna nije bila nacionalna, a nisu bili nacionalni ni instrumenti njezine vlasti, činovništvo, policija, Crkva i vojska. Svećenstvo je ipak djelovalo rodoljubno posvuda, samo ne u njemačkim dijelovima Austrije, pa su u krajevima pod talijanskom okupacijom poslije 1918. svećenici prvi koji su doživjeli progone što su često bili i vrlo surovi.12
Austrijska vojska je u XIX. st. bila ustrojena po Napoleonovu odnosno Rousseauovu uzoru, a to će reći da je počivala na općoj vojnoj obvezi koja se postupno uvodila. To se npr. u Dalmaciji doživljavalo negativno, a opća vojna obveza nikad i nigdje nije dočekana s oduševljenjem. Austrijska vojska ipak se razlikovala od Napoleonove Grande Armée po tomu što nije bila nacionalna, nego careva vojska. Časnici su bili iz svih naroda, ali su bili odgajani u Theresianumu na njemačkom jeziku i svi su znali njemački, ali su obično znali i francuski, pa i poneki od jezika koji su se govorili u Carevini da bi mogli razgovarati s vojnicima. Zapovjedni jezik u vojsci bio je njemački. Među časnicima mnogo je bilo plemića, ali je bilo i seljaka koji su ponekad dobijali i generalske činove, a s time i plemstvo. Petar Preradović bio je jedan od tih. Ta vojska bila je bar u XIX. st. jedno od sredstava nadnacionalne politike Dvora, a Habsburgovci nisu bili njemačka dinastija, već su bili Švicarci. Na Dvoru su se govorili mnogi jezici - francuski, talijanski, španjolski - a najmanje njemački. Tek poslije 1850. Franjo Josip se ponekad, kad je trebalo, iskazivao kao njemački vladar jer je želio očuvati savez s Pruskom, kasnije ujedinjenom Carevinom Njemačkom.
U toj vojsci zamjetna je skupina hrvatskih časnika. Na čelu te skupine bio je grof Josip Jelačić.13 Jelačić je kao barun i bojnik službovao u Zadru i bio šef austrijske vojne špijunaže u Bosni.14 Bilo je to jedno od najodgovornijih i najutjecajnijih mjesta u austrijskoj vojsci i politici jer je jugoistok bio ključno pitanje austrijske politike, a njegovo značenje je raslo. Jelačić je u tome morao sudjelovati, a kasnije je postao čelnikom ilirizma, ugušio je revoluciju u Beču, gušio je u Mađarskoj, a jedna i druga revolucija bile su velika opasnost ne samo za opstojnost Carevine nego i za hrvatski narod o čijem se nezadovoljstvu u Carevini malo može reći, a ne može se mnogo reći ni o nezadovoljstvu ostalih naroda u Carevini, osim Talijana i Mađara čija je revolucija tražila obnovu krune sv. Stjepana s ugnjetavanjem nemađarskih naroda koje su Mađari odnarodili. Jelačić je, dakle, kao šef austrijske vojne špijunaže u Bosni bitno djelovao na razvitak austrijske vanjske politike na jugoistoku i na orijentaciju hrvatske politike i politike iliraca koja je bila usmjerena na Bosnu, Dalmaciju i Albaniju u kojoj je bilo mnogo hrvatskih franjevaca i biskupa.15 Jelačićev časnik bio je dalmatinski namjesnik domaršal barun Gavrilo Rodić koji je pred okupaciju Bosne i Hercegovine orijentirao dalmatinsku politiku hrvatski (i srpski), a ugušio je bokeljski ustanak 1869., zatim namjesnik domaršal barun Stevan Jovanović, koji je ugušio drugi bokeljski ustanak dirigiran od Giuseppea Garibaldija i diskretno zamjenjivao talijanski njemačkim jezikom u upravi i bio na hrvatskoj strani.16 Pod Jelačićem su služili dalmatinski namjesnik Franjo Filipović, pa Josip Filipović koji je okupirao Bosnu 1878., a i Marijan Varešanin barun von Vareš, bosanski namjesnik do pred. I. svjetski rat, bio je iz skupine hrvatskih časnika. Iz te skupine potječu Petar i Dušan Preradović, djed i otac Paule von Preradović. Ona bez sumnje potječe iz jednog duhovnog nasljeđa koje smo ovdje naslutili, ali ono traži još mnogo istraživanja u pismohranama i to prije svega bečkim. I napokon - Jelačićev je tajnik bio Ivan Mažuranić koji je ustrojio Hrvatsku kao suvremenu naciju.17
Ovdje valja spomenuti Promemoria domaršala Marija Varešanina von Vareš napisan u Zadru 17. srpnja 1908. i upućen zadarskom Namjesništvu.18 Varešanin je bio sin satnika, rođen u Gunji. On je predložio osnivanje jednog vojnog učilišta u Dubrovniku za hrvatske mladiće koje će obnoviti njihovo hrvatsko rodoljublje i privrženost Carevini. Hrvatsko rodoljublje i privrženost Carevini nisu se isključivali. Varešanin je ovo preporučao jer je bio svjestan talijanskih pretenzija na Dalmaciju i vrlo korjenitih metoda kojima je talijanski imperijalizam nastojao prodrijeti u Dalmaciju.19 On je opažao da u Dalmaciju prodire talijanski kapital, da je Austrija izgubila mnogo ugleda kod Hrvata, da ga treba vratiti, da mora vratiti Sandžak koji je izgubila aneksijom Bosne i sagraditi željeznicu prema Solunu, opažao je djelovanje talijanskih agenata u Crnoj Gori, u Dubrovniku gdje je postojala Villa Roma, jahta koja se zvala Caprera prema posljednjem Garibaldijevu boravištu i sl. Opažao je da se opet čuju planovi za gradnju željeznice od Jadrana do Dubrovnika koja je trebala Italiji zbog prodora na Balkan.
Ne treba mnogo pronicljivosti da se osjeti sukladnost spisa ovoga političkog generala i duha poezije Paule von Preradović i da se opazi da hrvatska i austrijska politika nisu bile u raskoraku, osim što se Austrija opirala obnovi Zvonimirove krune koja je pak ponajviše smetala Mađarima. Mađarima je smetala i austrijska politika prodora na jugoistok jer mađarski ministar predsjednik grof Istvan Tisza nije želio jačanje slavenskog elementa u Carevini, što bi moglo oslabiti Mađare.
Ovdje valja spomenuti da je Varešanin svoj tekst pisao u godini aneksije Bosne, poslije koje je slijedio veleizdajnički proces u Zagrebu, a taj proces ipak nije bio montiran.20 U to doba na djelu je bila agresivna politika talijanske iredente i imperijalizma usmjerena protiv Austrije, odnosno hrvatskih i slovenskih zemalja. Ta politika bila je grlata i oslanjala se prije svega na demokratske vrijednosti koje su Talijani svojatali samo za sebe, a nisu ih željeli priznati Hrvatima i Slovencima. Sredstvo talijanske iredente bio je tisak, športska društva koja su bila batinaška i politička promidžba. Srpska promidžba bila je tiša, ali srpska infiltracija bila je pretežito urotnička, crnorukaška i laćala se oružja. Te organizacije razbila je veleizdajničkim procesom austrijska tajna policija.
Ovdje moramo reći da Austrija kod nas važi kao tamnica naroda, ali da ta ocjena potječe iz politike, ne iz znanosti jer kod nas još nije napisana ocjena Austrije znanstvenim metodama. Međutim, ocjena Austrije u svjetskoj političkoj publicistici prve polovice XX. st. sve je prije nego negativna. Ali, ako je postojala talijanska politička infiltracija u Istru i Dalmaciju, i velikosrpska subverzija, onda se ne može govoriti da je general Konrad von Hötzendorf bio ratni huškač i da je Austrija bila agresivna pred rat, a ni da je ona krivac za rat kako ju je tadašnja politička publicistika opisivala. Onda se Josip i Ivo Frank ne mogu bez daljnjega opisivati kao reakcionari, a oni se opisuju takvima samo zato što su predlagali obnovu Zvonimirove krune u austrijskim okvirima. U doba rata je npr. prijatelj Jugoslavena Henry Wickham Steed napisao vrlo povoljnu ocjenu Austrije, koja je za rata i neposredno poslije rata izašla čak u četiri izdanja. Povoljno su o Austriji u to doba pisali mnogi talijanski i francuski pisci. Mi Hrvati u Austriji nismo imali sreće jer nismo uspjeli obnoviti Zvonimirovu krunu. Ocjenjivati Austriju iz naše uske nacionalne perspektive bilo bi provincijalno, ali ovdje se ipak ne možemo upuštati u analizu knjiga spomenutih autora.
Ovdje valja spomenuti i Hermanna Bahra s njegovim odnosom prema Dalmaciji u naprijed spomenutom putopisu. Za Bahra je Dalmacija bila kulturna vrijednost i mjesto iz kojeg je kritizirao bečki militarizam i industrijalizam s početka XX. st. jer to je Austrija onda bila. U djelima austrijske moderne, i osobito Bahra, Austrija je kulturna tradicija, u tomu je on blizak Barresu, točnije pluralizam kulturnih tradicija koje se samo naoko ne mogu pomiriti. Bahr je u taj pluralizam uvrstio i Italiju pa je spomenuo Danteov spomenik u Trentinu koji je onda bio jako politiziran i nije smio biti okrenut prema jugu jer bi to išlo na ruku iredentizmu, ali je zato iredentističko društvo Dante Alighieri, koje je osnovao konzervativni desni nacionalist Ruggiero Bonghi, dijelilo značke s Danteovim likom. Međutim, i kod Bahra je kao i kod Paule von Preradović Italija odsutna iz Istre i Dalmacije.

...
1 Tatjana Slišković Arambašin, Koliki su te voljeli, moja Pulo, Istarski mozaik II (1964.), br. 2, str. 153-168; Ivan Pederin, More kao književni znak u djelu Paule von Preradović, «Kačić≈, sv. 21-22 (1989.-1990.), str. 75-98.
2 Jiddisch je jezik koji je potekao od srednjovisokonjemačkog i to je jezik eškenaza, dakle poljskih, ukrajinskih, galicijskih, ruskih i austrijskih židova.
3 Ivan Pederin, Jadranska Hrvatska, kao epski prostor austrijskog (trivijalnog) zavičajno-turističkog romana, Radovi Centra JAZU u Zadru, sv. 25 (1978.), str. 319-
-347. O zavičajnom romanu kao prednacističkom vidi od istog pisca: Slika Štajerske u austrijskom zavičajnom romanu (Heimatroman), Slavistična revija, 35 (1987.), št. 1, str. 51-63; Balkanski okvir slike Slovenaca i Hrvata u austijskom zavičajnom romanu, ibid., 36 (1988.), št. 3, str. 283-291; Djelo Friedricha von Gagerna kao ideološki predložak nacizma, 35 (1987.) št. Str. 381-401. U okvir austrijske književnosti spada i realist H.v. Littrow (Ivan Pederin, Heinrich von Littrow kao pjesnik pomoraca i njemačke manjine u Hrvatskoj, Adrias, Split, sv. 1 (1987.), str. 287-321); u okvir moderne ulazi i Hermann Bahr sa svojom Dalmatinische Reise, Berlin, 1909. O tome Ivan Pederin, Jadranska Hrvatska u austrijskim i njemačkim putopisima, Zagreb 1991.
4 O jadranskom pitanju spremam posebnu knjigu.
....
5 Ovdje valja reći da su samo ove političke skupine uz veleindustrijalce tražile da Jadran postane talijanski mare nostro, ali ne i socijalisti, o čemu više u mojoj knjizi. Talijanska javnost bila je do 1922. duboko podijeljena u pitanju odnosa prema Hrvatima i Hrvatskoj, kasnije su socijalisti ušutkani političkom strahovladom.
6 Tu napominjem brojne radova Mate Zorića o našoj književnosti na talijanskom jeziku i moje brojne radove o toj književnosti na njemačkom jeziku. Među pisce koji su počeli pisati na njemačkom jeziku spada, osim Šenoe, još i Paulin djed Petar.
7 Npr. Virgnio Gayda, L'Italia di oltre confine, Roma 1913., i mnogi drugi.
8 O tome više u mojoj naprijed spomenutoj knjizi.
9 Ivan Pederin, Austrijska policija u borbi protiv tajnih društava u doba restauracije, Mogućnosti, XL (1993.), br. 3-4, str. 162-174 i drugi radovi o austrijskoj tajnoj službi.
10 Ivan Pederin, Državno sunce nad kazalištem i zabavnim životom u Dalmaciji (1825.-1865.), Dubrovnik, nova serija, godište IX (1998.) br. 1, str. 405-432.
11 Ivan Pederin, Austrijska tajna policija u izgradnji političkih i intelektualnih elita, Acta Histriae, VII (1999.), str. 619-632.
12 O tome više radova u Zborniku radova s Međunarodnog znanstvenog skupa «Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918.-1943.)≈, osobito rad Ivana Graha, Istarsko svećenstvo i nacionalna borba (1918.-1943.), str. 597-617, a tako i Angelo Visintin, L'Italia a Trieste, L'operato del governo militare italiano nella Venezia Giulia 1918.-1919., Gorizia, 2000., str. 66.
......
13 O Jelačiću sam pisao četiri puta, ali ne mogu reći da sam još kazao tko i što je on bio. To su radovi: Strani i uredovni jezik u Hrvatskoj, Jezik, Zagreb, god. 29 (1982.) br. 3, str 65-73; K. Marx i F. Engels o pitanju panslavizma, Histrijski zbornik, Zagreb, 35 (1982.), str. 279-291; Josip Jelačić kao pjesnik na njemačkom jeziku, Marulić, Zagreb, 16 (1983.), br. 6, str. 659-669; Graf Jelačić und der kroatische Nationalismus, Österreich in Geschichte und Literatur, 35 (1990.), br. 2, str. 45-76.
14 Ivan Pederin, Oblici otpora balkanskih muslimana reformama iz Carigrada (Prema spisima zadarske pismohrane), Radovi Leksikografskog Zavoda «Miroslav Krleža≈, 4 (1995.), str. 203-220, osobito str. 209.
15 Ivan Pederin, Putopis u hrvatskoj književnosti ilirizma i realizma, Književna istorija, Beograd, 11 (1979.) br. 44; Isti, Katolici u Bosni, Hercegovini i Albaniji u prvoj polovici XIX. st., Obnovljeni život, vol. 53 (1995.), br. 1, str. 47-61.
16 Ivan Pederin, Katolici u Bosni, Hercegovini i Albaniji u prvoj polovici XIX. st., Obnovljeni život, vol. 53 (1995.), br. 1, str. 47-61; Isti, Tentativi di Garibaldi di sollevare i Balcani contro l'Impero Asburgico, La Cultura nel Mondo, XLVII (1993.) N. 4, str. 8-19. Gavrilo Rodić pisao je dnevnike i nekoliko kovčega njegovih dnevnika nalazi se u bečkom Kriegsarchivu. Oni još nisu proučeni.
17 Ivan Pederin, Politička djelatnost Ivana Mažuranića 1860-ih godina u Beču, Hrvatska obzorja, IV (1996.), br. 3, str. 604-612.
18 Kriegsarchiv, Beč. Nachlass Vareschanin, 13/7. Denbkschrift, sub. 13.
19 O tome Ivan Pederin, Italia irredenta i Dalmacija do 1919., Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa «Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918./1943.)≈, Zagreb 2001., str. 303-348.
.....
20 Ivan Pederin, Velikosrpska promidžba i subverzija u Dalmaciji između aneksijske krize 1908. i Balkanskih ratova 1912. (Prema spisima zadarske pismohrane), Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, sv. XLI.-XLII. (1999.-2000.), str. 247-267; Isti, Italia irredenta i Dalmacija do 1919., Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa «Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918.-1943.)≈, Zagreb 2001., str. 303-348.