Paula pl. Preradović i književna tradicija obitelji

16. Listopad, 2015 - 07:53

Dana 25. svibnja 1951. u četiri sata i trideset minuta u privatnoj bečkoj klinici Pelikangasse br. 15 preminula je velika austrijska književnica Paula pl. Preradović koja je i naša jer je korijenima vezana za svoga djeda Petra Preradovića.
Danas, točno na pedesetu obljetnicu njezina preminuća, svi mi koji je osjećamo našom okupili smo se u njezinu voljenom gradu da evociramo sjećanja na tu plemenitu ženu, suprugu, majku i pjesnikinju. žalosna je spoznaja da se u austrijskim srednjoškolskim čitankama njezino ime spominje gotovo samo uz državnu himnu Land der Berge, Land am Ströme, a istom 1967., zaslugom njezina sina Fritza Moldena, izašla su pjesnikinjina sabrana djela.
Paula pl. Preradović rodila se 12. listopada 1887. u Beču, a umrla 25. svibnja 1951. također u Beču. Njezin otac Dušan, časnik carsko-kraljevne ratne mornarice, bio je 1889. premješten u Pulu. Pauli su tada bile dvije godine, a ostala je u Puli do svoje četrnaeste godine. U Puli je završila osnovnu i djevojačko-građansku školu, tzv. Marinenschule, u kojoj su se obrazovala djeca časnika i dočasnika. Poslije završene škole u Puli, po očevoj želji, odlazi u Sankt Pölten u katolički internat ženskog reda Engleskih gospođica. Položivši ispit zrelosti, vraća se u roditeljski dom u Pulu. Godine 1913. zauvijek napušta Pulu i odlazi u München gdje polazi jednogodišnji tečaj za bolničarke bavarskog Crvenog križa. Njezina cijela obitelj 1914. napušta Pulu i seli se u Beč kamo je i Paula stigla. U Beču se prijavljuje u Vojnu bolnicu kao bolničarka, gdje upoznaje svoga budućeg supruga, povjesničara i docenta dr. Ernsta Moldena s kojim se vjenčala 1916. S mužem boravi nekoliko godina u Danskoj i Nizozemskoj. Sin Otto rodio im se 1918., a 1920. obitelj se vraća u Beč gdje joj je suprug postao glavnim urednikom novina Neue freie Presse. Iz 9. kotara, gdje su imali skroman stan, sele se u velik i raskošan stan u 19. kotaru, Osterleitengasse 7, u kojem Paula živi sve do svoje smrti. Drugi sin Fritz rodio im se 1924., a postao je poznati austrijski književnik i nakladnik.
Njihov stan bio je najznačajniji duhovni salon Beča, u kojem su se okupljali umjetnici, intelektualci i pisci koji su bili katoličko krilo otpora Hitleru: Rudolf Heinz, Felix Braun, Max Mell i drugi. U jednom susretu u njihovu domu jedan uglednik izrazio je svoje dojmove: «Kada dođeš u ugodni dom gospođe Paule, osjećaš se upravo preporođenim; kada prekoračiš prag njenog doma, kao da su nekom čarolijom s tvoje duše otpale sve brige današnjice, pa od toga časa postoje samo duhovne vrijednosti. U svakom kutu osjećaš tiho smirenje koje oko sebe širi ova naša pjesnikinja≈.
Paulin otac Dušan bio je veliki hrvatski rodoljub te ju je odgajao u hrvatskom duhu, katoličkoj pobožnosti i ljubavi prema obitelji. Majka je bila Njemica plemićkog podrijetla rođena Freiin Falke von Lilienstein. Bila je vrlo liberalna i nije se mnogo zanimala za odgoj djece i muževljevo hrvatstvo. Ta podvojenost jako se odrazila na njihovo petero djece.
Svoju prvu pjesmu Paula je napisala kada joj je bilo 11 godina. Prema predaji, svoje prve mladenačke stihove pisala je na hrvatskom jeziku. Franjo Marković je u Zagrebu 1910. godine uredio i izdao zbirčicu Paulinih pjesama naslovljenu Iz pjesama Paule pl. Preradović. Čini se da je neke od tih pjesama Paula napisala na hrvatskome. Dr. Mirko Čović, koji se u Beču družio s Paulom i preveo njezine novele Königslegende (Legenda o kralju Slavcu), tvrdio je da je pjesnikinja znala hrvatski. U jednom pismu svojoj prijateljici Elsi Kučera u Zagrebu Paula piše sljedeće: «Ich habe ein serh schönes Gedicht von Ihnen gelesen: «Filozofija≈, nur leider konnte ich Klang und ersten Eindruck nicht voll beurteilen, weil ich das Kroatische leider noch nicht genung beherrsche≈ (Pula, 30. prosinca 1911.).
Paulin sin Fritz Molden u svome romanu Fepolinski & Waschlapski auf dem berstenden Stern (Ibera - Molden, Wien 1997.) kaže za majku: «Obwohl sie selber immer deutsch geschrieben hat und nie in der Sprache ihres Vaters, die sie sehr gut beherrschte, erschienen ihre ersten Gedichte 1912 in einer kroatischen Ausgabe≈. Poznavajući Paulinu skromnost, sigurni smo da je njeno znanje hrvatskoga bilo dostatno jer to potvrđuje i izjava jednoga njemačkoga kritičara njezinih prvih lirskih pokušaja u Puli, koji je rekao da njemački nije njezin materinski jezik. To je razumljivo jer je Paula kao osoba u sebi snažno osjećala djedovsku krv, a njezine pjesme odišu stilom i duhom Petrovim, što je dokaz da je djedove pjesme čitala na hrvatskome.
Gotovo sva Paulina prozna djela, a i neka pjesnička, uzeta su iz hrvatske prošlosti. Prvu pjesničku zbirku, Südlicher Sommer (Južno ljeto, 1929.) posvetila je svome pradjedu, djedu i ocu. Posveta u prijevodu glasi:
«Vama, moji oci,
Tebi, Ivane Preradoviću, legendarni oficiru
U Pappenheimovoj četi, koji si pao od
švedske kugle;
Tebi, Petre Preradoviću, djede moj, blagoslovljeni
pjesniče svoga naroda;
i tebi oče moj, Dušane Preradoviću,
mornaru i istraživaču; uspomeni tvoje ljubavi
i neizmjerne gorčine, koja ti je pala u dio:
Vama posvećujem ove pjesme.≈
Sve pjesme ove zbirke svjedoče u bolnoj ali i radosnoj povezanosti pjesnikinje s južnom domovinom, osjećajući s tugom da je za nju izgubljena te ju je i nazvala «Verlorene Heimat≈. U njima se zrcali južni krajolik, sjećanja na djetinjstvo i mladost, podrijetlo, prošlost, s jako naglašenom romantičarskom notom. U njemačkom književnom svijetu ta je pjesnička zbirka bila senzacija, a kritika je o njoj pisala u superlativima. Za nas Hrvate ta je knjiga, kao i zbirka pjesama Dalmatinische Sonette (Dalmatinski soneti, 1933.) dragocjena, jer je Paula tako duboko osjetila magičan svijet našega Jadrana, njegovu životnu osebujnost, ljude i hrvatske kulturne vrijednosti. Naslovni omot Dalmatinskih soneta krasi slika Meštrovićeva Grgura Ninskog kojega je i opjevala. Ta je zbirka bila i ostala najplemenitija propaganda za našu domovinu u njemačkom svijetu. Pjesme su povijest njezina života, neke vrste dnevnik, u kojem se vrlo rano pita (Tužba mladosti): «Je li svačiji put tako zamršen kao moj? Svačija krv tako uzburkana? I postoji li još netko na ovom svijetu koji je osuđen da živi u tako dubokoj osamljenosti kao ja? Njezine mladenačke godine tako su besciljne. Zar je zaista tako teško biti ovako neobičan i mlad?≈ Ovakve misli proizlaze iz razapinjanja između očeve ljubavi prema svom podrijetlu i majčina nerazumijevanja za Dušanovo hrvatstvo. Zbog toga je vrlo patila jer se otac u njemačkoj sredini osjećao osamljenim pa mu je predlagala da se preseli u Zagreb, što je kasnije napravio njezin mlađi brat Petar.
Već smo spomenuli da se Paula nakon završenog školovanja u Sankt Pöltenu ponovno vratila u Pulu. Taj drugi boravak bio je za nju osobito značajan. Ljubav za ljepotu pulskog krajolika, ljude, miris mora, školjki, mrče, timijana i stotine drugih opojnih trava pjesnikinja je tada doživjela svom svojom osjećajnom dušom. Tih slika i mirisa sjećala se cijeloga života gdje god je boravila.
Između 1905. i 1914. u Puli se formirao krug literarne mladeži u čijem je središtu bila Paula. Mornarički Casino bio je središte društvenog i duhovnog života. Tu su pristizali novi časopisi te su se o njihovu sadržaju često vodile diskusije duboko u noć. Paula je u svojoj tada još skromnoj knjižnici posjedovala knjigu Thomasa Manna Buddenbrooks kojom su svi bili oduševljeni te je knjiga kolala od ruke do ruke dok se nije raspala. Paula je u tome društvu bila vrlo obljubljena, ne samo zbog svoga pjesničkog talenta i naobraženosti nego i zbog svoje ljepote. Iz nje je zračio neki nevidljivi fluid i prelazio na druge. Imala je visoko čelo, velike smeđe oči, jasan pogled i osobito milozvučan glas. U Puli je Paula učila bogatstvo a i tragiku suprotnosti naroda koji su bili sa sjevera, juga, istoka i zapada.
Još 1909. boraveći u Puli Paula je za vrijeme plovidbe morem napisala pjesmu Pjesniku Petru Preradoviću. Pjesmu je preveo Franjo Marković i objavio u «Zagrebačkim dnevnim novinama≈, a naknadno ju je uvrstio u malu zbirčicu ostalih prevedenih Paulinih pjesama. U svome osvrtu na te prevedene Pauline pjesme Zdenka Marković kaže: «Mi je pozdravljamo kao našu pjesnikinju premda nije pjevala hrvatski (pošto još ne zna dosta hrvatski) jer se u njoj javlja pomlađeni glas djeda njenoga≈ (Z. M., Domaće ognjište, 1912., str. 154/156). Paula je za to saznala od svoga oca Dušana pa piše svojoj prijateljici Elsi Kučera u Zagreb: «Papa erzählte mir, dass zu Ostern Gedichte von mir im ‘Agramer Tageblatt’ gewesen sein sollen. Ich hatte keine Ahnung davon und bitte Sie sehr, mir wenn möglich ein Exemplar zu schicken, wenn Sie eines bekommen können… Ach, liebes Fräulein Elsa, wie fern ist die zeit, da wir zusammen durch den Schnee gegangen sind. Wie voll Hoffnung war ich damals - und heute! Es ist wiel Schweres über mich gekommen.≈ U prijevodu: «Tata mi je pričao da će za Uskrs u Zagrebačkim novinama biti objavljene moje pjesme. Ja nemam pojma o tome i jako Vas molim da mi pošaljete jedan primjerak ako ga dobijete… Ah, draga gospođice Elsa, kako je daleko vrijeme kada smo zajedno šetale po snijegu. Koliko li sam nade tada imala - a danas! Puno je teškoga prešlo preko mene.≈
Paula je to pisala 4. lipnja 1912. nakon teškog razočaranja što se njezinu ocu Dušanu nije ispunila želja da se preseli u Zagreb. Dušan je naime 1911./1912. provizorno vodio Državni arhiv u Zagrebu te je po nagovoru Franje Markovića trebao ovo mjesto stalno preuzeti. Dušan se tomu neizmjerno radovao, a poglavito Paula koja tada piše dr. Kučeri, u čijoj je kući Dušanova obitelj trebala stanovati: «Ich freue mich so sehr auf Agram, eine ganz mystische Lebe habe ich für das Land meiner Väter in das wir nun bald Heim finden werden. Und auf Sie und alle die ausgezeichneten Menschen dort freue ich mich.≈ «Tako se veselim Zagrebu. Prema zemlji mojih predaka osjećam jednu posve mističnu ljubav, u kojoj ćemo uskoro naći svoj dom. I Vama se veselim i svima divnim ljudima tamo.≈
Namještenje u Državnom arhivu, koje je trebao dobiti Dušan, dobio je netko drugi i tako je Paulin životni put krenuo drugim smjerom, ali duhovna nit i ta mistična ljubav prema zemlji njezinih predaka nikada nije bila prekinuta.
Godine 1931., kada stvara svoje Dalmatinske sonete, Paula piše Enrici Handel-Mazzeti: «Die Reise nach Dalmatien ist wie eine Fata morgana, die immer zurückweicht. Alles ist vorbereitet, heute früh hätten wir reisn sollen, nun verschiebt sich das Blaume und Ferne wieder auf Tage. Wie durch einen Nabelstrang, der nie durchgeschnitten wurde, bin ich mit jener Landschaft verbunden, nie kann ich ihr entwachsen.≈ «Putovanje u Dalmaciju je kao fatamorgana koja se uvijek pomiče. Sve je spremno, jutros sam trebala otputovati, ali se plavetnilo i daljina opet odgađa. Kao s pupčanicom, koja nikada nije prerezana, tako sam i ja povezana s tim krajem, od kojega se nikada ne mogu odvojiti.≈ Paula je tada proboravila cijelo proljeće u Dalmaciji, posebno u Dubrovniku i njegovoj okolici.
Iz mnogih pisama upućenih prijateljicama Elsi Kučera, Camilli Lucerna i Enrici Handel-Mazzeti, koje su bile posrednice kulture između Hrvatske i Austrije, saznajemo mnoge pojedinosti iz Paulina života koje su važne za njezino duhovno zrenje, stvaranje, radosti i boli.
U listopadu 1950., dok je pisala svoju Legendu o kralju Slavcu, upućuje ove retke Enrici Handel-Mazzeti: «Mein guter Vater, der ja im Grunde seines Wesens Historiker war, hat, als ich ein junges Mädchen in Pola lebte, jahrelang diesem verschollenen König nachgeforscht und schliesslich in den 'Mitteilungen auf dem Gebiete des Seewesens' (der Revue der österreichschen Marine) in einem kurzen wissenschaftlichen Aufsatz die Ergebnisse seiner Forschung veröffentlicht.≈ «Kad sam bila mlada djevojka, moj dobri otac, koji je u biti bio povjesničar, godinama je istraživao ovog nestalog kralja i svoja istraživanja opisao u jednoj kratkoj znanstvenoj studiji te ih objavio u 'Mitteilungen auf dem Gebiete des Seewesens'≈. Dušan je umro 1920. u Beču, a Paula nikada nije mogla preboljeti što njezin ljubljeni otac nije mogao doživjeti njezina zrela djela, poglavito roman o krutoj sudbini Dušanovih roditelja, Pave i Pero.
No vratimo se Paulinoj pjesmi Pjesniku Petru Preradoviću*. Kao što je rečeno, ona je napisana u Puli 1909. te ćemo je navesti:
Za puta morem, 30. srpnja 1909.
NA PJESNIKA PETRA PRERADOVIĆA.
Djede, gluh spavaš san?
Djede, da noćni mi te javi čas!
Toliko žudim, ruke ti cjelivat!
Ah, što ti bješe mriet, u grobu snivat?
Sveg vieka jedva za tvoj zaznah glas,
Tek danas zva te bol moj posmrtan.
Djede, gluh spavaš san?
Što sniva pokoj tvoj?
Za mene ču li u duboki mrak?
Ja mladica sam, tvoja krv se slavim,
Ko ti sam ja: i pjevam i krvavim;
Al' slaba sam, nit imam podpor jak,
Ćud divlja mi, a dalek put je moj.
Što sniva pokoj tvoj?
Moj djede, živi nam!
Ah, milovalo bi se dvoje nas!
Da djedinstvo mi tvoga blagoslova
Na tjeme stavi ruka pjesnikova?
Da očiju mi smedj bez mûta jâs
Vidiš, da l' tvoj se u njih vije plam?
Moj djede, živi nam!
Ova je pjesma tako intenzivno osobna, puna tuge, ljubavi i čežnje za mrtvim djedom čiji se pjesnički duh nastanio u Pauli i čiju je snagu i osjećaj spontane i tople lirike baštinila od njega. Premda se nikada nisu vidjeli, duboka srodnost vezala je srce unuke za djedovu dušu. I u njihovim životima ima mnogo podudarnosti. Djed je pisao svoje pjesme u Bečkom Novom Mjestu, a unuka u Sankt Pöltenu. Oboje su u početku svoga stvaranja bili prigodni školski pjesnici i već u ranoj mladosti s poštovanjem prihvaćeni. U Hrvatskoj je svako školsko dijete učilo naizust Petrovu pjesmu Putnik, a u Austriji svako školsko dijete i dandanas uči Paulinu državnu himnu Land der Berge, Land am Ströme. Djed je bio duboko human i religiozan čovjek, a njegovo djelo bilo je posve u skladu s njegovim životom kao i kod njegove unuke. Petrov je život bio ispunjen gorčinom, neprekidnim kušnjama i borbama, a i Paula je prošla svoj križni put. Poglavito su bile za nju teške godine od 1938. do kraja rata, a i nakon rata. Te godine bile su ispunjene potresima, lomovima, krizama, tragedijama i trajno ostavljale bolne pečate na njezinu nježnu i osjećajnu dušu. Oba su sina sudjelovala u pokretu otpora Hitleru, mlađi brat Petar, Paulin ljubimac, umire 1941. od tuberkuloze u Zagrebu, stariji brat Ivo pogiba na engleskom razaraču 1944., a suprug, poznati austrijski publicist i nakladnik Ernst Molden, zajedno s Paulom biva uhićen, zatvoren i grubo zlostavljan od Gestapoa. To strašno vrijeme vjerno je opisao njezin mlađi sin Fritz Molden u romanu Fepolinski und Waschlapski auf dem bernstenden Stern (Fepolinski i Waschlapski na raspadajućoj zvijezdi). Sin dirljivo opisuje svoju brižnu nježnu majku koja ih je odgajala s puno ljubavi i topline i u svim životnim fazama bila uz njih. Dobrota i blagost, koju je sobom donijela u život, plemenitost, skromnost, otmjenost njezina aristokratskog duha i dosljednost etičkih načela krasile su ovu jaku ženu.
Sljedeći odlomak iz romana Fepolinski i Waschlapski osvijetlit će nam Paulinu reakciju na to kada su teško naoružani Hitlerovi momci usred noći došli uhititi Paulina starijeg sina Otta. «Negdje oko ponoći, svi smo bili pošli na počinak, zazvonilo je na vratima. Došli su legionari u kacigama da uhite moga brata Otta. Prvi put, s mojih trinaest godina, doživio sam što znači kada netko biva uhićen i kada jedna žena, naime mama, biva izudarana. Jedan je legionar udario Otta da požuri. Mama mu se suprotstavila i stala između njih. Legionar ju je gurnuo i ona je pala na stolicu. Legionar je uzeo svoj gumeni korbač i s nasladom stao udarati po njezinim leđima. Jedan drugi legionar, vjerojatno vođa, zaustavio ga je rekavši: 'Prestanite s time, mi želimo sina uhititi, a ne tući ženu.' Mama je kasnije kazala da nije gotovo ništa osjećala, ali je bilo beskrajno iznenađena da se nešto tako uopće može dogoditi.≈
I sama je Paula zbog oba sina, koji su cijelo vrijeme rata sudjelovali u otporu Hitleru, bila zatvarana, satima preslušavana i zlostavljana. Njezino je krhko zdravlje od svih tih lomova jako stradalo. No, u svim tim kušnjama, prema riječima njezina supruga, pokazivala je nadčovječansku hrabrost i dostojanstvo. Strastveno se zalagala za svoje ideale i odlučno se suprotstavljala svemu što se protivilo tim idealima. Ti ideali nisu bili političke, nego duhovne naravi. A na jednom mjestu je kazala: «Ako dobrotu tražite, ne bojte se ničega!≈
Za vrijeme oslobađanja Beča 1945., Paula je napisala Wiener Chronik 1945 (Bečka kronika 1945.), ali ne s namjerom da je preda javnosti, nego iz plemenite majčinske pobude da u vrijeme bitke za Beč u obliku dnevnika komunicira sa svojim sinovima iako ne zna što se s njima dogodilo i jesu li uopće na životu. Paula je svjesna da ta pisma ne mogu biti odaslana jer ne radi ni pošta, a ne zna se ni za mjesto njihova boravka. Uza sve to ona im piše. Ta brižna majka, supruga i duboko religiozna osoba opisuje dan za danom od 5. travnja, kada je bila puštena iz Gestapova zatvora, do 30. svibnja 1945. sve što se događalo u užem krugu između Osterleitengasse, Döblinger Haupstrasse, a i u krugu njihovih prijatelja u središtu grada. Brige, oskudica, boli, umiranja, strah pred Rusima, njihova pljačka i silovanja, sve se to nalazi na stranicama ove dokumentarne kronike.
Paula je umrla 25. svibnja 1951. u Wiener Privatklinik u Pelikangasse. Grad Beč stavio joj je na raspolaganje počasni grob na Wiener Zentralfriedhof u redu grobova velikih glazbenika i umjetnika. Na sahrani su «Bečki dječaci≈ pjevali austrijsku državnu himnu koju je napisala Paula pl. Preradović.
Mjesec dana nakon Pauline smrti, uputio je njezin suprug Ernst Molden pismo njezinoj prijateljici pjesnikinji Camilli Lucerni u Zagreb, u kojem stoji:
,, … Ne samo meni, koji sam već 37 godina s njom živio u zajednici koja je uistinu bila više nego običan brak, s Paulom je s ovoga svijeta otišao jedan cijeli svijet … Ako je njezin dragi život na kraju u dugoj bolesti (Paula je imala rak, ali bez bolova, kao milost) stvarno izgarao kao plemenita svijeća koja se tiho ugasila, ona ipak ostaje po svojim pjesmama, kao u ispovijedi, uistinu svijeća koja se nikada ne gasi. Nikad nisam mislio da je moguće da u jednom prijelazu iz ovog svijeta u drugi može biti toliko harmonije, toliko mira i toliko puno ljubavi kao u Paulinoj smrti. Još desetak dana prije smrti bila je puna planova za vrijeme nakon ozdravljenja, ali onda je nastupila slabost koju ni ona sama nije mogla ne vidjeti. U nedjelju prije smrti, koja je nastupila u petak ujutro, pročitala mi je pjesmu Tvoje ruke iz zbirke Južni soneti … čiji posljednji stihove glase: ,, …kad u posljednjoj nevolji mogu držati tvoje ruke.≈ Tako nježno pokazala mi je da je svjesna svog stanja, ali na kraju oboje smo jecali. Stalno je ponavljala: «Ja sam tako bolesna pa ipak tako sretna.≈
Ernst Molden, Bad Hall, 24. lipnja 1951.

I na kraju, osvrnimo se kratko na književnu tradiciju obitelji Preradović.
O začetniku ove velike literarne obitelji Petru Preradoviću i njegovoj veličini nemamo što novo dodati. O njemu je sve rečeno. Ali iz tog čvrstog rodbinskog stabla izrasle su svježe grane, razgranale se na sve strane i urodile novim plodom. Kronološki ćemo početi od Petrova sina Dušana do najmlađeg člana, Paulina unuka Ernsta Moldena.

Dušan von Preradović.* Dušan je nakon majčine smrti odrastao u garnizonu svoga oca Petra i rano se prijavio u kadetsku mornaričku školu u Puli te postao carsko-kraljevski mornarički časnik. Proputovao je mnoge krajeve: Brazil, istočnu Aziju i na tim putovanjima doživio mnoge pustolovine. Oženio se 1886. Helenom Falke von Lilienstein, energičnom i trjezvenom ženom koja je doživjela 90 godina. Imali su petero djece od kojih je Paula bila najstarija, zatim sinove Iva, Petra ml. te Helenu i Gabrielle - Jele. Helena je umrla s tri godine u Ljubljani (1898.).
U izvodu kvalifikacijske liste carsko-kraljevskih časnika za Dušana stoji sljedeće:
1) Službeno ponašanje: U odnosu na dužnosti prema pretpostavljenima otvoren je i savršeno korektan; prema podčinjenima dobrohotan i brižan.
2) Neslužbeno ponašanje: Besprijekorno.
3) Karakterne, duhovne i osjećajne osobine: Lojalan, pošten karakter, duhovna dobrota, mnogo osjećajnosti, pomalo grub u donošenju odluka.
Ne znamo je li Paulin otac Dušan pisao pjesme, ali se njegov literarni rad ogledao u povijesnim prikazima u kojima izražava svoje rodoljublje, pogotovo u radu i istraživanjima o iskrcavanju Normana koji su ratovali s Hrvatima za prevlast na Jadranskom moru. To svoje djelo Eine normanische Landung in Dalmatien 1075 (Normansko izkrcavanje u Dalmaciji 1075.) objavio je u reviji austrijske mornarice Mitteilungen aus dem Gebiete des Seewesens. Ovaj je očev rad nadahnuo Paulu da napiše svoju kraljevsku legendu o Slavčevoj sudbini, jednog od posljednjih hrvatskih vladara, koji, po očevoj tvrdnji, nije bio ubijen, nego prognan na jedan pusti otok u Jadranu. Dušana su, kao kraljevsko-mornaričkog oficira, osobito zanimala istraživanja o pomorskim bitkama pa je objavio niz radova kao: Das Admiralwerk Kaiser Maximilian II (1570-76) (Admiralsko djelovanje cara Maksimilijana II. (1570-76) (1902.), zatim Der Knjaz Suvorov in der Seeschlacht bei Tsuschima (Sudbina kneza Suvorova u velikoj pomorskoj bitci kod Tsuschime, između Rusije i Japana (1907.) i Der Prozeß wegen Übergabe der dritten Eskadre (Proces protiv predaje treće Eskadre) (1907.).

Petar ml. von Preradović. Dušanov sin Petar ml. naslijedio je sve dobre osobine svoga djeda: srdačnost, plemenitost i veliki spisateljski talent pogotovo kao dramatičar. Potpisivao se kao Petar von Preradović junior. Premda je kao i njegov otac i brat Ivo, za svoje zvanje izabrao pomorstvo, ipak je u njemu prevladao suptilni pjesnik. Nakon 1918. preselio se u Zagreb gdje se posvetio književnosti. Njegovi suvremenici prikazuju ga kao suptilnog pjesnika i finog gospodina. Pisao je i pjesme. Njegova lirika nosi pečat izvjesne duhovne srodnosti s Rilkeom i Hofmannsthalom. Svoja dramska nadahnuća crpio je iz riznice prošlosti koju je pretočio u suvremenost, tako da je bio moderan dramatičar u punom smislu riječi. U svojim je komedijama finom ironijom crtao svoje likove, a drame su mu uvijek, kako pišu kritičari, bile zaodjenute u neku ležernu eleganciju. S velikim su uspjehom bili prikazivani njegovi kazališni komadi, a osobito komedija Razumijemo li se u kojoj je iznio probleme triju generacija. Nakon velikog uspjeha u Zagreba, ta je komedija bila prikazivana na oko šezdeset drugih pozornica: u kazalištima Švedske, Njemačke, Rumunjske itd., a pogotovo u Beču u kojem je Petar bio suradnik i zagrebački dopisnik bečkih novina pa je bio posrednik kulturnog i umjetničkog života dvaju naroda. Poznata je neobično bliska duhovna veza između Petra i Paule koja je nadilazila njihovo rodbinsko srodstvo. O tome svjedoče Pauline pjesme Brief nach Haus, Requiem, Klage um den toten Bruder. Petar je autor gotovo klasičnog djela Die Kroaten und ihre Bauernbewegung (Adolf Luser Verlag, Wien-Leipzig 1940.), veoma informativne knjige o postanku i ciljevima hrvatskoga seljačkoga pokreta. Uz povijest Hrvata ocrtao je i djelo braće Radić, a osobito je pregnantno prikazao mnogostruki rad «Seljačke sloge≈.

Nikolaus von Preradović. Već smo spomenuli da je Paulin stariji brat Ivo izabrao pomorsko zvanje. Po rangu je bio visoki pripadnik jugoslavenske ratne mornarice i časnik za vezu engleske flote. Poginuo je 1944. na engleskom razaraču Aldingham koji je naletio na minu između Visa i Novalje. On se nije bavio književnošću, ali je njegov sin Nikola naslijedio talent i zanimanje svoga djeda Dušana za povijesne teme. Studirao je povijest u Grazu i 1949. promoviran u doktora filozofije. Od 1953. do 1955. bio je znanstveni suradnik na Institutu za europsku povijest u Mainzu, zatim privatni docent za opću novu povijest u Grazu te zamjenik direktora na Institutu za proučavanje povijesnih vodećih slojeva u Bensheimu i na kraju slobodni znanstveni radnik.
Napisao je nekoliko povijesnih knjiga: Deutsche Geschichte im 20. Jahrhundert (Njemačka povijest u 20. stoljeću) u kojoj prije svega obrađuje austrijsku povijest i sudetsku zemlju (1994.), Die Tschechoslowakei 1918-1992 (Čehoslovačka od 1918. do 1992.) (1993.) te Königsberg: eine deutsche Stadt im Wandel der Zeit (Könisberg: Njemački grad u vremenskim promjenama) (1993.). Kurt Wessley je u svome osvrtu na Preradovićev rad o Vojnoj krajini kazao sljedeće: «Preradović je i u prijašnjim radovima pokazao da se ne povodi za konvencionalnim crno-bijelim predrasudama, već trjezveno gleda na ulogu Vojne krajine. Vrlo su zanimljive biografije pojedinih generala koji su potekli iz Krajine i koje je Preradović opisao s puno ljubavi.≈

Otto Molden. Spisateljski talent naslijedila su i dva sina Paule pl. Preradović, Otto i Fritz. U suvremenoj austrijskoj književnosti i u vodećim intelektualnim krugovima, pripada im značajno mjesto. Stariji sin Otto vrlo se rano počeo zanimati za politički život te je već 1937. sa svojih šesnaest godina bio uhićen, zatvoren i preslušavan. Studirao je državno pravo i povijest, a nakon 2. svjetskog rata osniva Eurposki forum u malom mjestu Alpbachu u Tirolu, čiji je cilj bio okupiti sve europske intelektualne i duhovne slojeve koji će tražiti nove putove za utemeljenje Europe. Osim velikog angažmana u Europskom forumu u Alpbachu, Otto Molden pokrenuo je tzv. Dijalog kongresa (Dialogkongress) čiji je cilj bio usporediti duhovnu, političku i gospodarsku Europu s drugim velikim svjetskim kulturama. Indira Gandhi, Moshe Dajan i vođa najvećeg crnačkog naroda u svijetu, Zulu, te druge mnogobrojne vodeće političke ličnosti uspostavile su putem toga dijaloga tijesne veze s Europom. Otto Molden napisao je sljedeća djela: Alpbach die unsichtbare Generation (Alpbach nevidljiva generacija), Der Ruf des Gewissens. Der österreichische Freiheitskampf gegen Hitler (Zov savjesti. Austrijska borba za slobodu protiv Hitlera). Ta je knjiga doživjela četiri izdanja. Ostale knjige Otta Moldena: Erkenntnis und Aktion (Spoznaja i akcija), Zweikampf um das Gelbe Reich, Wer überlebt in Fernen Osten (Dvoboj za žuto carstvo. Tko će preživjeti na Dalekom istoku), Die europäische Nation. Die neue Supermacht vom Antlantik bis zur Ukraine (Europska nacija. Nova supersila od Atlantika do Ukrajine). U svojoj netom objavljenoj knjizi Odysee meines Lebens und die Gründung Europas in Alpbach (Odiseja moga života i osnivanje Europe u Alpbachu) (Amathea Verlag 2001.) on ne opisuje samo svoj križni put kao domoljub, borac protiv Hitlera i antifašist, nego i svoje veliko zalaganje, kako u Austriji tako i u drugim zemljama, za ostvarenje ujedinjene Europe. Opisuje kulturno-političke promjene u rasponu od tridesetogodišnjeg rata do u naše dane, a u prvim poglavljima knjige bavi se genealogijom obitelji Preradović. Kritika ga je nazvala «europskim vizionarom≈ te mu je 1999. godine grad Beč dodijelio počasnu medalju grada Beča.

Fritz Molden. Mlađi brat Otta Moldena, Fritz, vrlo je plodan kao pisac i u širokim austrijskim intelektualnim krugovima veoma cijenjen. On je, kao i brat mu Otto, cijelo vrijeme rata sudjelovao u otporu protiv Hitlera, a nakon rata bio je diplomat, zatim novinar, nakladnik i pisac. Od 1952. do 1993. bio je lektor za publicistiku na Diplomatskoj akademiji u Beču, te nakladnik. Svoj financijski debakl opisao je u knjizi Der Konkurs (Wien 1984.). Napisao je niz knjiga iz političkog i kulturnog života Austrije kao: Besetzer, Toren und Biedermänner (Wien 1980.), Die Österreicher (Wien 1986.), Feuer in der Nacht (Wien 1988.), Aufgewachsen hinter grünen Jalousien. Za svoj plodni publicistički rad dobio je Hemingwayevu nagradu. Njemu pripada ne samo velika zasluga što je sakupio, uredio i izdao sabrana djela svoje majke Paule pl. Preradović, nego što je u svom romanu Fepolinski und Waschlapski aut dem berstenden Stern (Wien 1976.) (Fepolinski i Waschlapski na raspadajućoj zvijezdi) iznio niz dragocjenih podataka iz majčina života. Ta knjiga je dnevnik njegova života, ali i genealogija obitelji Preradović-Molden. Ona je dokument vremena, u kojoj autor vješto osvjetljava mnoge zanimljive, napete, gotovo nepoznate aspekte te je Gerhard Roth tu knjigu nazvao austrijskom klasikom.

Ernst Molden. I stariji sin Fritza Moldena, Ernst Molden, nastavlja pisati. Privučen davnim zovom svoje bake Paule pl. Preradović, on 1994. odlazi u Dubrovnik, boravi u njemu nekoliko mjeseci i u svojoj knjizi Weisser Frühling bilježi svoje poratne dojmove iz porušenog grada. Susreti s mnogim ljudima i ličnostima javnog života plastično su ocrtani, a fotografije iz toga vremena predstavljaju trajno svjedočanstvo o barbarskom pokušaju srpskih i crnogorskih četnika da unište taj hrvatski biser.

Time se zatvara literarni krug obitelj Preradović - Molden, a vrijeme će pokazati hoće li Petrovo sjeme i u budućnosti klijati.
A mi, koji smo se ovdje okupili, obilježavamo Paulinu 50. obljetnicu smrti, ponosimo se njome i poštujemo je jer u svojim djelima ističe hrvatsku prošlosti i kulturu, zanosi se duhovnim i prirodnim ljepotama svoje «izgubljene≈ domovine. U hrvatskoj književnosti njezino će se ime spominjati uz ime njezina djeda (Petra). A iz njezina djela sjat će nam svjetlo ako je i dalje budemo čitali.