STRANI PISCI U “KRUGOVIMA”

22. Prosinac, 2002 - 09:48

Gotovo niti jedan hrvatski književni časopis nije, kao “Krugovi”, tako znakovito, uporno, kad je trebalo odlučno pa i oprezno obilježio, moglo bi se reći “okružio” hrvatsku književnost, poslužio joj kao svojevrsno zrcalo. Na domaćoj terminološkoj ljestvici pojam “krugovaši” stekao je visoko mjesto književnopovijesnoga pa i estetskoga međaša. Svoju posebnost “krugovaši” su zaslužili ponajprije težeći drukčijoj, odnosno autentičnoj književnoj atmosferi kojoj bi u temeljima bio duh tolerancije, dakle civilizirani odnos prema drukčijim mišljenjima i estetikama. Na programu takve književne obnove bilo je prizivanje autentične građanske književnosti koja bi bila svjesna vlastite baštine, i to u bogatu rasponu od renesanse do prijeratne prethodnice, ali i koja bi sustavno gradila most prema svijetu, prema tradicijskoj, napose modernističkoj riznici stranih pisaca, pojava i pojmova. Već se u prvom broju “Krugova” Stanislav Šimić, u čijoj je kritičkoj prozi Pavletić ne bez razloga vidio vjesnika modernih previranja i književne obnove, u članku naslovljenom Iskustvo u riječi zanimao za svrsishodnost citatnih posudba iz svjetske tradicije; pozvao se na T.S. Eliota (što je jedno od prvih spominjanja Eliotova imena u nas) i pokušao interpretirati jedan od najrazglašenijih termina iz njegove književnokritičke radionice - pojam objektivnog korelativa, povezujući ga s funkcijom citatnosti. Protumačio ga je kao svojevrsnu osjećajnu i misaonu formulu pomoću koje pjesnik može uporabiti i tuđi stih ili oblik ukoliko ga stapa s osobnim iskustvom, dakako s izravnom umjetničkom nakanom da postane pjesnička formula iskustva o kulturi i civilizaciji, no s drukčijom namjerom od one prvobitne. Primjer takvoga umjetničkog postupka Šimić vidi u djelima nekih angloameričkih pjesnika, najviše Pounda, Eliota, Edith Sitwell. Potom Šimić odmah prelazi na pokušaj definiranja moderne poezije protutežeći istrošenoj teoriji odraza pa tvrdi: “Događanje u pjesmi nije nigdje drugdje nego u njoj samoj. Događaj, koji joj je motiv, drugi je događaj”. Istodobno primjećuje da je jezik “zlatni ključ” kojim se otvaraju vrata poezije. U temelju takvoga Šimićeva stava bila je težnja da se jezik protumači kao instrument kojim se mogu ako ne ispraviti a ono ublažiti neke sudbonosne nedaće u tadašnjoj hrvatskoj književnosti. U jednom od sljedećih brojeva (4/5) istog prvog godišta, Šimić piše kritičke pripomene o Eliotu, Audenu, Brechtu, Ujeviću te tvrdi da je pjesnik takav kakav je u njemu kritičar, jer je svaka stvaralačka misao na kraju kritička. Aforizmom da je društvo bez kritike zapravo bez prave svijesti o sebi, Šimić je upozorio na važnost slobode u mišljenju i stvaranju, te poželio vidjeti kritičara s posebnim “shvataljkama” za stvarnost u djelu, koja zapravo mora biti njegova unutrašnjost.

Sljedeći korak na tada kliskom putu prema stranim književnostima bio je u nekoliko nastavaka objavljivani esej tada uglednog teoretičara moderne umjetnosti, mađarskog Amerikanca, L. Moholyja-Nagyja, Temelji moderne književnosti (prev. R. Ivšić pod pseudonimom Teodora Kovačević). Tu je autor analizirao putove traženja odgovarajućeg jezika za izražavanje novih sadržaja i novog književnog senzibiliteta 20. st. Vidio ih je npr. u sposobnosti G. Stein da verbalizira slike, u Marinettijevim futurističkim eksperimentima s “divljom tipografijom”, u dadaističkom zastupanju nesmislenoga, u nadrealističkoj nezakočenoj inspiraciji, odnosno jeziku podsvijesti, ukratko u individualiziranom izrazu oslobođenom svakog izvanjskog pritiska, cenzure, konvencija i konformističke poslušnosti. Uskoro stižu i prve informacije o jednom dotad nedvojbenom književno-pojmovnom “strašilu”, tj. egzistencijalizmu; naime A. Habazin je interpretirao Sartreovu Mučninu (u povodu hrvatskoga prijevoda tog romana), no isti je autor ubrzo poslužio kao informator o Huxleyevu Kontrapunktu opazivši i trag intermedijalnosti u strukturi tog romana koji ima “simbolističku muzikalizaciju provedbe”. Zamašnjak je pokrenut pa Z. Golob esejistički piše o Jesenjinu, J. Kaštelan o Lorki. Vidan prevodi ulomke Eliotove kritičke proze: o doživljavanju književnosti, o tradiciji i individualnom talentu, o tzv. teškoj poeziji, o pjesničkim slikama, o slušnoj imaginaciji, o novatorstvu u metrici, itd.; ubrzo je prevedeno i znamenito predavanje V. Woolf iz 1940., Nakrivljeni toranj, o korijenima tzv. društveno napredne engleske poezije 1930-ih, u kojem je ustvrdila da pjesnici s “lijevo nakrivljena tornja” nisu uspjeli dati veliku poeziju, jer im je unutarnji duh bio paraliziran zbog prevelike “površinske aktivnosti”. Savjeti te suptilne autorice o potrebi odbacivanja ideologijskog tereta iz književnosti bili su u to doba višestruko poticajni.

S vremenom se repertoar zanimanja za strane pisce proširio: Slamnig i Šoljan izvješćuju o Dos Passosu, I. Mihovilović o Paveseu, prevoditeljica A. Jurčić o Vercorsu i Martin du Gardu, –. Šaula o Zweigu, Meredithu i I. Shawu, Jonke o češkom kritičaru Šaldi, Hergešić o Joyceu, Suvin o Wildeu. Bilo je i “egzotičnih” tema; Focht piše o kineskoj književnosti, Hergešić o Švicarskoj, B. Kukolja o madagaskarskom pjesništvu (s prijevodima), a Slamnig i Šoljan su u prevoditeljsko-komentatorskoj ulozi na temu skandinavskog pjesništva. U kritičkim tekstovima sve je prisutnija terminologija pristigla iz angloameričkih sfera: tako A. Patik upozorava na krugovašku svježinu i draž hrvatskog uzorka američke “short story”; iz poetičkog rječnika angloameričkog izgubljenog naraštaja dolazi prevedenica “tvrdokuhana proza” (hardboiled); pišući o Kalebovoj Divoti prašine, Slamnig govori o “long short story” tipa Starac i more, pojam Eliotova “objektivnog korelativa” koristi se u najrazličitijim tumačenjskim inačicama. Nesumnjivi književni hit trećega godišta “Krugova” bio je Slamnigov i Šoljanov prijevod Eliotove Puste zemlje, popraćen kraćim zajedničkim esejom o toj poemi (br. 5). Djelo su protumačili u znaku Eliotove tvrdnje (iz eseja o Danteu) da “poezija mora nešto govoriti prije nego je čitatelj razumije”. Rijetki slučajevi kad je veliki pjesnik u isto doba i veliki mislilac idu u prilog filozofima, nastavili su mladi autori Eliotovu tvrdnju, te zaključili da je ocjena poezije temeljena na otkrivanju velikih misli samo posljedica predrasuda i krivih navika. Poezija je isključivo u sebi samoj, a objašnjenja pomažu pristupu nekim njezinim osobitostima, no ne određuju shvaćanje ni prihvaćanje. Interpretirajući poemu, prevoditelji su pokazali dobru upućenost u kritičku literaturu (npr. Matthiessenova usporedba Puste zemlje s Joyceovim Uliksom). U njihovom eseju možemo također pročitati Eliotovu tvrdnju da je nacionalna književnost živa cjelina sveukupne književnosti koja je dotad napisana; za tu su tvrdnju autori u poemi otkrili višestruke dokaze. Također su još jednom pokušali osvijetliti glasovito Eliotovo kritičko pomagalo, objektivni korelativ, te su ga ilustrirali tekstovnim primjerima. Izlaganje su završili ponovnim upozorenjem da se poema nikako ne smije cijeniti po njezinoj intelektualnoj konstruiranosti niti po “značenjima”. Istodobno dolazi do izvješća “iz prve ruke” o “najsenzibilnijem krilu engleske građanske inteligencije, osjetljivom prema društvenoj seizmici”: naime, D. Suvin, kao prevodilac stihova S. Spendera, esejistički je pisao o razvoju tog “privremenog marksista”, o njegovu napretku od pjesničkog promatranja čovjeka kao pripadnika neke društvene grupe do zapažanja njegove individualnosti. Sustavna krugovaška otvorenost prema temama i osobama iz svjetskih književnih sfera potvrdila se i prijevodima Éluardove poezije (B. Kukolja), Rilkea (M. Stari), informativnim člancima o Proustu (Vereš), Baudelaireu (N. Košutić), Dostojevskom (I. Kušan), Villonu (Z. Gabor), Bloku (Zeljković), Faulkneru (Šaula), Lorki (Milićević). Ubrzo se pojavljuju još neki intrigantni prijevodi, primjerice ulomci iz Strozzijeva prepjeva Goetheova Fausta, Gerićevi prijevodi Rimbauda, Cesarićevi prijevodi iz njemačke lirike, Desničini prijevodi talijanskih pjesnika, također Milićevićevi prijevodi iz moderne španjolske poezije i rukoveti Góngorinih stihova, a Slamnig i Šoljan predstavljaju hrvatskoj javnosti “najvećeg engleskog modernog novoromantičara” D. Thomasa te skandinavske pjesnike. Tu je i Flakerov uvod u mladu poljsku liriku te Ašaninov prilog poznavanju suvremene češke poezije te Habazinove studije o Kierkegaardu, Nietzscheu
i Sartreu.

Teorijskom osvješćivanju tekuće kritike pridonio je Pavletićev esej Pjevanje i govorenje u poeziji (1955., br. 6) u kojem se pozvao na Eliotovu misao o skladu glazbenosti i značenja riječi, a razradio je i njegovu ideju o revoluciji u pjesništvu vraćanjem običnome govoru. Autor članka je naime sporazuman s činjenicom da se autentičan jezik poezije dugom uporabom klišeizira, dakle gubi izražajnu moć, te da novu kakvoću donose izražajne vrijednosti govornoga jezika. Najsnažnijim prinosom razvoju moderne poezije naziva napon između pjevanja i govorenja; poticaj vidi u posebnom lirskom kazivanju (ne više pjevanju) koje sadrži razgovornu crtu. Upravo zato on drži dobrim što je u suvremenoj hrvatskoj lirici prevladala razgovorna frekvencija, a tragajući za njezinim tradicijskim korijenima naišao je na Kranjčevića, na poeziju slobodnog stiha od J. Polića Kamova, A.B. Šimića, Vlaisavljevića, Kozarčanina do Tadijanovića. Dakako da pritom nije zaboravio spomenuti tragove Whitmana, Eliota te angloameričkih imaginista.

Zanimanje za teoriju proze uredništvo “Krugova” pokazalo je prijevodom (Šoljan) esejističkoga govora Gertrude Stein Kako se piše književnost (1955., br. 2/3). Krugovaše je privuklo njezino tumačenje odnosa pisac-zbilja (bez kauzalnosti), napose slobodna uporaba gramatike, tj. nova funkcionalnost interpunkcija, imenica, glagola, te govornih fraza i depoetizirana leksika; zatim im je bila zanimljiva njezina tvrdnja da je u književnosti važnije prikazati postojanje nego doagađanje, da statičnost najbolje pogoduje otkrivanju unutarnjg vremenskog osjećaja suvremenosti te da se cjelovitost slike zbiljnog najvjernije rekonstruira uz pomoć ritmiziranog i varijantnog ponavljanja.

Za suvremenu poetiku od najveće je važnosti bila Šoljanova znamenita studija Standard i neke pojave u poslijeratnoj hrvatskoj poeziji (1957., br. 6) u kojoj, između ostaloga, govori i o tradiciji kao jednom od najodlučnijih čimbenika u utvrđivanju pjesničkog standarda. Tu je Šoljan dosljedan “eliotovac”:

“Budući da nam ona nameće svoje konvencije, okvire i zakone, omogućuje nam da novo definiramo, smjestimo u prostor i vrijeme, upravo u relaciji prema tim utvrđenim i opće poznatim činjenicama duha, prema prihvaćenim gledanjima i sistemima vrijednosti. Tek u odnosu na tradiciju možemo shvatiti da je nešto novo i što je to novo.”

Izrijekom spominjući Eliotov esej Tradicija i individuaoni talent, Šoljan je inzistirao na potpuno individualnom i subjektivnom poretku, budući da ni Eliot nije uzimao u obzir ništa drugo doli naglašenu individualnost kao mjerilo vrijednosti. Primjenjujući tako shvaćenu tradiciju (živa snaga prošlosti koja nadahnjuje i poučava sadašnjost) na suvremenu poeziju, Šoljan zapaža da njegovi suvremenici imaju snažno razvijen osjećaj za zajedničku nacionalnu prošlost te se više instinktom nego svjesno oslanjaju na nju. To je ključno mjesto veze moderne hrvatske poezije s tradicijom za Šoljana predstavljala poezija A.B. Šimića.

Prvi broj “Krugova” svojevrsnim proglasom najavio je književnu živost i obećao eklekticizam i te su se odredbe poštovale, možda čak i više nego što su neki mogli podnijeti. Naime, svatko od sudionika na svoj je način tragao za novim duhovnim i književnim uporištima, a ona su se katkad dijametralno razlikovala budući da još štošta na teorijskom planu nije bilo riješeno. Radilo se o mnoštvu individualnih krugova pa zato ni jedno ime ne bi časopisu bolje pristajalo. U bitci za nova kreativna iskustva i autentični izraz veliku je ulogu odigrala književna kritika. Najmlađi odvojak te kritike usredotočio se na oblikovnost djela i tada se susreo s nepodnošljivom nedostatnošću kritičarskog instrumentarija. No rješenje se, kao što smo vidjeli, samo nametnulo: trebalo je posegnuti za pomagalima izvana. Otvorenost prema novim teorijama katkad je imala zdrave temelje; uz njihovu pomoć dolazilo se do samosvojnih rješenja, elastičnih asimilacija i skladnih prilagodba kojima se unapređivala domaća književnokritičarska praksa. No ponekad se naklonost prema stranim uzorima pokazala pomodnom i oponašateljskom; tuđe metodologije često nisu bile funkcionalne. Posljedično: počela se izbjegavati analitičnost, sve se manje pisalo o djelu, sve više o teoriji koja postaje sama sebi svrhom. Srećom zdrava intuicija bila je jača od bolećive učenosti; posjedovali su je neki darovitiji pojedinci koji su sustavno pokazivali zanimanje za strukturu književna djela, za jezik i oblik. No, oni su odreda bili i stvaraoci te iste književnosti. Prije nego li se u njih razlučila naklonost prema određenom žanru (npr. Pavletić prema esejistici i kritici, Slamnig i Šoljan prema primarnoj književnosti), na svim su poljima simultano tragali za onim što su nazivali putovima moderniteta. U igru su uključili tradiciju, kao jedan od važnih sudionika u stvaranju književnog standarda. Vraćanje hrvatskoj književnoj tradiciji i duhovnom kontinuitetu bio je odgovor na višegodišnji prisilni prekid s vlastitim civilizacijskim zaleđem. Zato nimalo ne čudi naklonost prema npr. Poundovim kritičarskim mjerilima, napose prema zgodnim Eliotovim krilaticama; od životne je važnosti bilo utvrditi odnos tradicije i individualnog talenta te naznačiti granice pjesničke slobode. Ti su parametri imali i dodatnu uporabnost: pomagali su kod modernističkih pretjerivanja u novostečenim prostorima slobodnijeg pisanja. Slamnig i Šoljan, kao glavni zagovornici nove književnosti i njezine nove kritike, nisu polagali mnogo na strani “modernizam” pod svaku cijenu. Temeljna su im načela ipak bila: dobra komunikativnost teksta, strogi vrijednosni kriteriji, posebnost književne tvorevine. Poticaj su bez sumnje našli u kritičko-esejističkoj prozi
T.S. Eliota i u angloameričkoj novoj kritici. O toj je podudarnosti Šoljan napisao:

“U ranim pedesetim godinama, između službenog tradicionalističkog stihotvorstva i dezorijentiranog konfuznog ranog modernizma, Eliot unosi komponentu svjesnog ideala ravnoteže između starog i novog, tradicije i eksperimenta, prošlosti i individualnog talenta, klasične čistoće i jasnoće i moderne vizure svijeta. Eliot je bio upozorenje da poezija može i mora sadržavati racionalni diskurs, da može i mora podnositi intelektualni i duhovni prtljag, i da može i mora biti dio jednog kulturnog kozmopolitizma a da ne izgubi vezu sa svojim vječnim izvorima”. (“Teka”, 1976., br. 12)

No naklonost prema stranim uzorima nije prolazila bezbolno; u pozadini mnogih više ili manje otvorenih pokuda bila je optužujuća sintagma: šovinistička ekskluzivnost. Odanost socrealističkim konceptima nagnala je npr. N. Simića da spominjući angloamerički izgubljeni naraštaj napiše kako on i ne bi bio izgubljen da u njemu nema “fašista” Pounda na kojem Slamnig i Šoljan “nepotrebno inzistiraju”, a usput je porekao ikakvu važnost i G. Stein. Drugom je prigodom upozorio na opasnu pojavu recidiva nadrealizma i egzistencijalizma u hrvatskoj književnosti ističući malograđansko podrijetlo tih pojava. Također, M. Feller je primijetio da su domaći daroviti pisci opasno teorijski zbunjeni jer su nasjeli raznim zapadnjačkim zabludama pa traže nove putove stvaranja tamo gdje ih nema; to je ilustrirao Slamnigovom pjesmom Na brzu ruku skupljeno društvance koju je nazvao darovitim klepetanjem. Čini se da su neki unutarnji kritičari “Krugova” bili pod jakim dojmom izvanjskih kritičara tog časopisa, kao npr. Šinkova upozorenja da “drugovi oko ‘Krugova’ idu pogrešnim smjerom, traže izlaz tamo gdje ga nema, u preživjelim strujanjima zapadne književnosti”; ili još težom optužbom Tripalovom koji je napisao “da ćemo biti slobodni da zatvorimo i demoliramo maloprodaju ‘krugovskih’ malograđanskih proizvoda baš zato jer im uzroci leže mnogo dublje u društvenoj stvarnosti. Međutim, nemamo namjeru čekati da staro cvijeće mirno uvene, već ćemo mu nastojati još i zagorčati posljednje časove.” (“Horizont”, 1952.)

Unatoč svemu, pa i financijskom iscrpljivanju časopisa koji je, privremeno poražen, napokon morao pokleknuti, “Krugovi” su uspjeli ispisati ljetopis svojega doba; otvorenom, omnibusnom strukturom i eklektičkim univerzalizmom ponudili su program širokih mogućnosti: od obnove nacionalnog književnog identiteta do kozmopolitskog uključivanja u kulturni kontinuitet europske i svjetske književnosti.

Dunja Detoni Dujmić, Zagreb

Prethodna objava:
ANTUN ŠOLJAN I ČASOPIS...

Sljedeća objava:
“KRUGOVI”: NAKNADNE OPSERVACIJE

Povratak na sve novosti