ANTUN ŠOLJAN I ČASOPIS “KRUGOVI”

22. Prosinac, 2002 - 09:02

Od 24. do 26. svibnja 2002., u organizaciji Pučkoga otvorenog učilišta Grada Rovinja i Društva hrvatskih književnika, u Rovinju su po 7. put održani tradicionalni “Šoljanovi dani”. Tema književnoznanstvena kolokvija, kao sastavnice sveukupna i šire koncipirana programa, ove se godine ticala 50. obljetnice pojave prvoga broja časopisa “Krugovi”. U cjelini što slijedi donosimo tekstove devet priopćenja koja su, prethodno i prigodno predočena u Rovinju, do zaključenja ovoga broja “Nove Istre” pristigla na naslov uredništva, odnosno uredniku osobno. Dva teksta, ni uz najbolju volju i višekratno inzistiranje, nismo dobili: gospođe Sibile Petlevski (s prihvatljivim objašnjenjem) i gospodina Vlahe Bogišića (bez ikakva obrazloženja). (B.B.)

Časopis “Krugovi” u svom prvom broju legitimira se kao ‘mjesečnik za književnost i kulturu’ određujući na neki način uže područje kojim se namjerava baviti. Programatski tekst Vlatka Pavletića ‘Umjetnost i sloboda’ sa znakovitim međunaslovima (Sporazum o riječima, Moderniziranje našeg književnog izraza) polemički određuje načine bavljenja ‘književnošću i kulturom’ lansirajući krilaticu koja će kasnije biti inačica različito formuliranih najava neuspješnih ‘socijalističkih reformi’ od Pekinga do Budimpešte. Pavletićeva krilatica I neka bude živost možda je najumjerenija i najrealnija: ona upućuje na potrebu ‘oživljavanja’ devastiranih književnih i kulturnih infrastuktura, na ‘oživljavanje’, reanimaciju i ‘modernizaciju književnog izraza’, tvrdeći kako ‘smo se otrgli iz okova duhovne zarobljenosti antiestetskim doktrinama’ da bismo ‘novim jezikom’ izrazili svo bogatstvo života. Granice novonastajuće slobode, koju će “Krugovi” propitivati u 54 sveska i tijekom sedam godina natezanja s tiskarama, novcem i novim uredničkim postavama, na neki su način bile već postavljene. Krležin govor u Ljubljani (1952.) polemička je analiza doktrine socijalističkog realizma, ali jednako tako, primjerima iz slikarstva koje svoju stvaralačku avanturu, po Krleži, završava francuskim impresionizmom, kao što i pjesništvo svoj modernistički apogej dostiže Baudelaireom, svojevrsno je limitiranje granica umjetničkih postupaka. Poznata je Krležina uzrečica o ‘majmunisanju Zapada’ i strah od našega ‘raspadanja prije života’, koje sadrži i društveno i umjetničko upozorenje. Oprezno postavljanje novih granica slobodi stvaralaštva uz odbacivanje socrealističkih doktrina ukazuje kako je Krleža svjestan minskog polja kojim će krenuti nove književne generacije i kao pripomoć nudi svojevrsnu ‘pedagogiju povijesti umjetnosti’ kako u njemu ne bi uzaludno stradavala!1 Ponuda zamjene socrealističke prakse larpurlartističkom bit će otklonjena i na strani krugovaških sudionika, ali jednako tako i kod - Grge Gamulina ili Rudija Supeka, koji u časopisu “Pogledi” ‘raskrinkavaju’ Krležinu zamisao analizirajući navodnu pravu prirodu larpurlartizma kao svojevrsnu ‘provalu iracionalizma’, a ‘iracionalizam znači negaciju jednakosti u razumnom prosuđivanju stvarnosti’. Za tadašnju uporabu i ovo bi bilo dovoljno oštro upozorenje, no Supek dodaje kako je nedvojbeno da larpurlartizam ‘u ljudsku spoznaju uvodi intuiciju, iluminaciju, aristokratizam, privilegiranost, dakle, jednu modernu magiju’! Premda se u Supekovim rečenicama prepoznaje upozorenje Krleži da ideološki znalci jasno vide njegov povratak Predgovoru Podravskim motivima i nastavak tzv. sukoba na ljevici, ništa manje to je prijetnja generaciji mladih i oko časopisa “Krugovi”, koji upravo zbog političkog eksperimentiranja s deklariranom slobodom stvaralaštva nose trijažno obilježje koje je pomalo i neobvezujuće: časopis mladih koji je uvijek u opasnosti da nikada ne ‘odraste’!2 U vrijeme kad pokušaji pretvaranja “Krugova” u modernu književnu reviju doživljuju odbijanje društvenih institucija i otvorenu nevoljkost financijera, “Krugovi” će se ugasiti. No, ideološko minsko polje razvit će posebno u Šoljana zanimljivu preobrazbu dotadašnjeg korištenja pojma stvarnosti, društvene zbilje, kojoj izravni ideološki vlasnici silom povijesnog kretanja nastoje ostati upravo oni koje čak i ‘proklamirana’ sloboda stvaralaštva ugrožava. Umjesto projektivne, utopijske ‘mobilizacije umjetnosti’, Šoljan i dio krugovaša stvorit će novi model književne percepcije svijeta, koji objedinjuje različite razine zbilje (odnos tradicije i suvremenosti, naslonjen dijelom na Eliotova istraživanja tradicije i individualnog talenta), obavljajući svojevrsnu modernizaciju hrvatske tradicije i njezine stvaralačke obnove unutar dijakronijskih potreba hrvatske književnosti! Premda su upozorenja bila izravna i učinkovita, krugovaši su, silom prilika i obnavljajući gotovo potpuno devastiranu kritičku recepciju, nastojali književnom praksom (u prvo vrijeme pretežito pjesništvom) propitivati nove mogućnosti književnog stvaranja, a time su otvorili nezaustavljiv proces promjene dotadašnje kulturološke paradigme. I premda se veći dio časopisne suradnje tijekom vremena sve više okretao intergeneracijskom kompromisu, “Krugovi” su nadmašili postavljene ciljeve puke recepcije estetičkih i umjetničkih zaostataka.

Mora se priznati da prvi broj “Krugova” implicitno ili eksplicitno otvara respektabilni krug tema i imena koja će tek kasnije postati ili obnoviti svoju važnost u valorizaciji književnosti. Stanislav Šimić prvi spominje T.S. Eliota i njegov ‘objektivni korelativ’, ali jednako tako naglašava važnost stručno oboružane kritike (‘društvo bez kritike jest društvo bez prave svijesti o sebi’), počinje objavljivanje informativnih prijevoda o temeljima moderne književnosti (L. Moholy-Nagy, prijevod R. Ivšića), raspravlja se o odnosu umjetnosti i stvarnosti izvan ideologijskih shema, otvara se informativni link prema psihoanalizi, problem apstrakcije u modernoj umjetnosti u polemičkom tekstu s Grgom Gamulinom apsolvira Vjenceslav Richter, rehabilitira se nadrealizam, obnavlja zanimanje za Rilkea, Ujevićeve pjesničke proze najavljene su odmah iza uvodnog teksta V. Pavletića, Golob ide u susret novom Jesenjinu, a usto objavljuje se čitava mikro-panorama krugovaških pjesnika, koja označava poetički zaokret, Frangeš piše o Pirandellovim novelama, itd. Prvi broj “Krugova” obećavajuća je riznica informacija, utemeljenja programskih ciljeva, naznaka promjene književne prakse i kritike. Kasniji će uređivački problemi nagnati skupinu ‘secesionista’ da u dvobrojnom časopisu “Međutim” (1953.) ocijene izvedbene mogućnosti “Krugova”. Šoljan i Slamnig su dio ‘odmetnutih’ i upravo njihova ocjena o vrijednosti i koristi časopisa, ali također i heterogenosti, kompromisima, kaotičnom ziheraštvu... prigovori su one krugovaške jezgre koja se nadala čistoći koncepcije. Visoko proklamirane ciljeve sve više brani ‘efemerni feljtonizam’, a sve manje stručnost, ciljevi časopisa sve su više kompromitirani sumnjivim kriterijima, a od najavljene strogosti i primjene visokih estetskih kriterija nije ostalo gotovo ništa. Naizgled su se i Šoljan i Slamnig pridružili mnoštvu kritičara krugovaške časopisne ‘živosti’, no njihovi su zahtjevi upravo ostvarenje najava i obećanja, koja su najmanje realizirana upravo u stvaranju dugoročne koncepcije moderne hrvatske poezije. Ove su primjedbe možda i najznačajnije, jer u Mislima o nacionalnoj literarnoj tradiciji nije prisutna tek idiosinkrazija mladih lumena prema kompromisima starijih, nego poticajno promišljanje nacionalnog korpusa kao izvora modernizacijskih zadataka, dakle, odnosa tradicije i suvremenosti tako važne za ostvarivanje stvarne autonomije književnog djela. Kako ni Šoljanova niti Slamnigova poetika ne zagovaraju tradicionalizam, nego modernizaciju tradicija, njihov prijedlog istovremena živog odnosa spram prošlog i bogaćenje jezika pjesništva novinama iz svakodnevnog govora, čak i argoa, zvuči pomalo oksimoronski. Milićeviću će i navođenje Divkovića kao mogući primjer nove prozne matrice više ličiti (valjda pejorativno) improvizacijama u jazzu, nego inovacijama u književnosti.

Čini mi se da je upravo ovaj ipak privremeni otklon jezgre krugovaša od “Krugova” otkrio i bitan dio koncepcijskih nesuglasica i razlika u poetikama između dojučerašnjih istomišljenika i kasnijih suputnika.

Spomenuo sam kao markantan odnos Šoljana prema tradiciji. No, to nije, naravno, odnos koji tradiciju koristi kao estetički uvjetovanu starinu ili puko kopiranje modernosti kao njezino ukorjenjivanje u hrvatsku književnost. Pokazuje to već prvi tekst u časopisu “Međutim”, potpisan zajednički sa Slamnigom (Misli o nacionalnoj literarnoj tradiciji), kojim na modelima promišljanja pjesničke tradicije neprestano upućuju na njezine aktualne mogućnosti unutar prakticiranja suvremenog pjesništva. Tradicija za Šoljana (i Slamniga) nije ona normirana vještina pisanja koja simulira pjesničku uzvišenost i stvara poetičnu poeziju, nego upravo suprotno: prava suvremena poezija mora prelaziti granice usuglašene poetičnosti kojom se uzdiže do nedodirljivosti, kako ne bi doživjela sudbinu uzvišene nepotrebnosti. Staviti poeziju na pijedestal znači staviti je na stalažu, navode autori. Metrička gorljivost često je put mrtvilu kojemu se živi jezik ne može othrvati. Izvor životvorne provjere često su anonimni tekstovi tzv. pučke umjetnosti, koja u suvremenosti nastaje jednako na selu kao i u gradu, pa se iz nje može crpiti iskustvo ‘depoetizacije’ poezije, to jest lišavanje poezije uzvišenosti, namještene sentimentalnosti i patetičnosti... Prenositi valja iz stranih literatura poticaje, ukoliko ih se već sam ne dosjetiš, a ne već gotove razrade (Slamnig-Šoljan, 32; 1953.). Stvaralačko pretresanje tradicije i inovativna recepcija poticaja smješteni u prostor suvremenosti već su sami po sebi projekt koji plijeni svojom novinom, a znamo kako ih na različite načine i Šoljan i Slamnig svojim djelom i ostvaruju. Neprestano upozoravanje na živi vrutak jezika koji ne smije biti neiskorišten kako bi se pjesma udomaćila u svakodnevnom i upravo trajućem životu, podsjećajući na sve svoje tradicijske i suvremene iskorake, okupilo je različite silnice suprotstavljenih poetika oko one možda i najdjelatnije i naizgled u svojoj jednostavnosti najkompleksnije.

Kao što u prvom tekstu nude novu praksu pisanja pjesme, uvid u komparativna rješenja i njihovu primjenu u pojedinih domaćih i svjetski poznatih pjesnika (H. Auden, F.G. Lorca, W.B. Yeats, T.S. Eliot), te njihov odnos prema inovativnosti koju velikim dijelom crpu iz tradicije oslobođene kanonizirana ukusa, pučkih napjeva i tzv. marginalnih, često anonimnih pjesnika, tako u zajednički potpisanom tekstu Materijal iz tradicije: Matija Divković tragaju za novim proznim izrazom primjerenim vremenu i ukusu mladih. Odbacujući automatsko pisanje, zapise bolesnika i djece, slučajne razgovore (dokumentarna proza), Šoljan i Slamnig kao primjer kojim će potvrditi svoju interpretativnu analizu izabiru tekst Nauk krstjanski Matije Divkovića (1563.-1631.), za koji se autor kao izvornikom koristi Bellarminovim katekizmom. Blizak živom govoru, korištenju poštapalica i obraćanjem čitatelju, Divković će postati zgodnim primjerom stvaranja modela tzv. tvrdokuhane proze (hardboiled), koja se učvrstila u anglosaksonskoj književnoj suvremenosti.3 Vidljivo je kako Šoljan propituje matricu jedne inovirane književne prakse, koja se ne okreće pukoj reprodukciji postojećih modela, nego ih nastoji razviti iz vlastite jezične tradicije. Nije riječ o nepoznavanju vrijednosti Divkovićevih tekstova ili o mistificiranju njihovom autentičnošću, nego o učitavanju i pretrazi mogućih primjera koji mogu graditi nov prozni izraz. Dijelom se vidi utjecaj kasnije razglašenih teorijskih Bahtinovih zanosa pokladnim, pučkim tekstovima, jednom skrivenom, a živom tradicijom neposredne, ‘suvremene’ književnosti. To se i spominje u tekstu: Tako je (Divković) došao do stvari, koje odudaraju od današnje proze, a koje odudaraju i od proze njegova vremena. Naravno da ta proza ima nedostataka, u dubini, a i u mnogim drugim momentima, a autor je odviše naivan i primitivan a da bi bio velik književnik. No mi idemo u ovom slučaju za osvježenjem i za novim, iskrenijim obratima i načinima.

Očigledno je epizoda s časopisom “Međutim” bila potrebna Šoljanu kako bi razbistrio neke od nedoumica o “Krugovima” i njihovu svaštarenju, pokazao mogućnost sustavnijeg kritičkog rada i obnove hrvatske književne prakse. Poticaji za istraživanjem i korištenjem marginalnih govora, argoa, drugačije književnosti za djecu, oslobađanje proznih uradaka od deskriptivne, realističke naracije, stvaralački odnos prema tradiciji, sve je to samo dio novosti koje će se uskoro naći u praksi pisanja ne samo krugovaša, nego i njihovih nasljedovatelja.

Ova cezura pomogla je Šoljanu u stvaranju poetičkog sustava koji će nastojati stvaralački izmiriti naizgled udaljeno i nepremostivo, a to neće obaviti u jednom časopisu, nego u vlastitu djelu. Možebitne iluzije o generacijskom, časopisnom zajedništvu bile su vrijedan, ali ‘kratki izlet’, koji će se svojom simbolikom utkati u krugovašku mitologiju, otvarajući jednu zavodljivu i hrvatskoj književnosti potrebnu energiju inovacija i obnova, a ona će se koncentričnim krugovima širiti i do onih koji za moguće vlastite poticaje i otkrića neće ‘kriviti’ (ili hvaliti) druge doli sebe same. Možda će prozboriti kao onaj stari modernist: Ne diraj mi u krugove!

1 Krugovaši su ‘izbjegavali’ kontakte s Krležom, a ni Krleža se nije previše trudio ‘osvojiti’ novu spisateljsku enklavu. Konačno, veći dio
suradnika “Krugova” književno stasa u časopisu “Izvor” koji nastoji ‘društveno senzibilizirati’ mlade pisce za doktrinu socrealizma. Premda
promijenjenih estetičkih predznaka, oni se opreznom Krleži čine bližima jučerašnjem izvoru, nego današnjoj nabujaloj rijeci modernizma, koja
šalje svoje netransparentne krugove. Estetičke obnove čine mu se zamornima i nepotrebnima, uz stalnu opasnost političkog arbitriranja
i ‘politizaciju umjetnosti’. Sve do pred smrt Krleža je strahovao od ‘osvete’ proletkulta koja se mogla dogoditi i kao poziv da se konačno
‘otkrije’ kao modernist! Konačno, dio političkih struktura sigurno je u nedijalogiziranju Krleže i krugovaša našao način da ga se odvoji od
utjecaja na mlade. Dovoljno je vidjeti Šoljanovo Pismo Krleži (“Republika”, br. 5/6, 2002.) koje zanimljivo tematizira izdvajanje Krleže kao
literarnog kumira društvenih struktura, a istovremeno i njegovu osjetljivost na pravo priznavanja tog prvenstva! Tragična je i poučna
Šoljanova rečenica o tome kako je Krleža ipak prvi pisac, stariji po godinama, koji sa mnom, ma i u tako kratkom vremenu, razgovara, koja
otkriva kako je ‘kontrola komunikacija’ bila dijelom političke igre.

2 Zanimljiv je i Krležin ‘odgovor’ mladima preko svojih književnih ‘posrednika’. Najrigidniji je svakako Ervin Šinko, s toliko dogmatskog opreza u
istupima i kritikama da je teško bilo povjerovati kako je on (preživjeli) pisac romana Optimisti i kolosalna antistaljinističkog štiva Roman
jednoga romana. Afera Kolar-Šinko samo je dodatno kompromitirala i Krležinu poziciju, te krugovaše upozorila da se moraju distancirati od
političkih scila i haribdi ako misle književno preživjeti.

3 Autori izričito napominju: Bit Divkovićeva pripovijedanja je tvrdokuhana, asentimentalna; tako on pripovijeda radnju: tek kod nekih slika on
odstupa od toga i daje se na svoju naivnu retoriku.

Branimir Bošnjak, Zagreb

Sljedeća objava:
STRANI PISCI U “KRUGOVIMA”

Povratak na sve novosti