Nekoliko fragmenata o razvoju medicine u rimskoj Puli

15. Listopad, 2015 - 16:14

Korijene medicinske znanosti možemo slobodno tražiti još u staro prapovijesno doba kada je ona (nesvjesno) bila sastavni dio religije, i sastojala se u prinošenju žrtava i vjerovanju u magijske sile. Bila je to česta pojava i na našim prostorima koju su svakako prakticirali i stari Iliri. Bili su vrsni poznavatelji ljekovitih biljaka među kojima je najpoznatija bila perunika, poznata pod imenom Iris Illyrica, koju spominju i tadašnji antički pisci (liječnik Dioskurid, filozof Teofrast te polihistor Plinije), te žuta sirištara ili Gentiana lutea (po ilirskom kralju Genciju) uspješna u liječenju čireva1.
U staroj Grčkoj zaštitnik medicine bio je bog Apolon, dok je ulogu zaštitnika liječnika i pacijenata imao bog Asklepije, odnosno njegova latinska verzija poznata pod imenom Eskulap. Eskulapa se smatralo božanskim sinom Apolona i Koronide, a po mitološkoj priči ubio ga je Zeus jer je uskrsavao mrtve i time remetio red na zemlji, odnosno po drugoj priči po kojoj se Pluton žalio da mu u Had pristiže malo ljudi. Njegov se kult ponajviše štovao na otoku Kosu te u Epidauru u Argolidi, a često se prikazuje kao bradat muškarac sa zmijom obavijenom oko štapa te sovom pored njega2. Veliku je popularnost uživao među Ilirima zbog čega neki smatraju da je njegovo ime ilirskog podrijetla3. Veliko štovanje uz njega je uživala i njegova kći Higieja koja zapravo bijaše personifikacija zdravlja, a na visoko mjesto postavlja je i Hipokrat u svojoj zakletvi4.
Napretkom Grčke razvija se i medicina. Najistaknutiji njezin predstavnik je Hipokrat, najslavnije ime antičke medicine uz rimskog liječnika Galena. Bio je rodom s otoka Kosa, sin liječnika, autor 70-ak spisa, koji je mnogo proputovao a uz život mu se vežu mnoge legende5. Nama je ipak najznačajnija vijest antičkog liječnika Sorana iz polovice 2. st. u kojoj ilirski poslanici zovu samog Hipokrata da suzbije epidemiju (djelo “Hipokratov život”)6.

Razvoj rimske medicine temeljio se na dostignućima Mezopotamije i Egipta te ponajviše Etrušćana i Grka. Autohtona je rimska medicina spomenute utjecaje dočekala na primitivnom stupnju razvoja. Već u 2. st. pr. Kr. poznati su savjeti slavnog veleposjednika i političara Marka Porcija Katona7 te grčkog liječnika Arhagata kojeg su nazivali krvnikom zbog njegovih, tada Rimljanima nepoznatih, kirurških zahvata. Oko 100. god. pr. Kr. Asklepijad iz Bitinije poznat je po korištenju psihoterapije, dok je Temison iz Laodikeje (sredina 1. st. pr. Kr.) razradio njegove nazore i stvorio metodičku školu (bolesti po tome nastaju zbog napetosti krutih tjelesnih pregrada što prouzročuje smanjenje ili povećanje pora kroz koje se gibaju atomi)8. Već spomenuti Soran iz Efeza donosi ginekološke rasprave s anatomskim opisima ženskih genitalija, poroda te trudnoće. Posljednji metodičar Celije Aurelijan opisuje internističke i psihijatrijske bolesti, dok Aulo Kornelije Celzo piše prvu opću enciklopediju s dijelom o medicini “De Re Medica”9.
Zahvaljujući grčkom liječniku Arhigenu iz Apameje (1. st.), pripadniku pneumatičke škole10 te Antilu, pripadniku iste škole i autoru djela o lijekovima i kirurgiji, svoj vrhunac dostiže i antička kirurgija. Antička je medicina doživjela trijumf u 2. st. djelima Rufa iz Efeza, Areteja iz Kapadokije te Galena iz Pergama11. Ruf Efežanin, veliki uzor arapskim i kasnoantičkim liječnicima12, te Aretej iz Kapadokije, također pripadnik pneumatičke škole, danas su u sjeni velikog Galena iz Pergama (129.-200. god.), osobnog prijatelja cara Marka Aurelija13.
Status liječnika u Rimskom se carstvu kroz stoljeća poboljšavao. Gaj Julije Cezar dodjeljuje im građansko pravo, car Vespazijan ih zajedno s učiteljima i filozofima oslobađa od fizičkih poslova, za Antonina Pija liječništvo postaje povlaštena profesija, dok u doba Aleksandra Severa počinju primati plaću14.

* * *

Rimska Pula i njezin javni život svakako su zahtijevali razvijenu svijest o zdravstvenoj kulturi i higijeni o čemu nam govore primjeri pronađenih medicinskih instrumenata te kamenih zapisa. Uporaba medicinskih naprava, koje još spominje Soran iz Efeza, bila je raširena prvenstveno u kirurgiji te farmaciji pri pripravljanju lijekova. Od karakterističnijih instrumenata tu su listolike sonde za razrezivanje rana, dvostruke sonde za paljenje rana, pincete (volsella), žlice (libula), kožni etui za čuvanje instrumenata, brončane kutije za liječnički instrumentarij (theca vulneraria), dok su u farmaciji korištene, a danas sačuvane: vage, kutije s tabletama, tucala, pločice za razmazivanje masti i sl.15
Često se javlja i naziv arhijatar. Bili su to javni liječnici koji su besplatno liječili siromašne te nadgledali rad drugih liječnika, zubara i kirurga16, ali i poučavali učenike iz siromašnijih obitelji za budući rad17. Prvi arhijatri bili su Neronov liječnik Arhidam te Klaudijev Ksenofont. Titula arhijatra poznata je još s helenističkih dvorova Seleukida i Ptolomeida gdje su bili u ulozi vladarevih liječnika. Godine 286. prvi put se taj naslov javlja u Rimu kao naslov osobnog carskog liječnika18.
Dva epigrafska spomenika otkrivaju nam postojanje arhijatara i u rimskoj Puli:

M(ANIBUS) D(IS) D(IS) M(ANIBUS)
A(ULUS) ATIUS CAIUS ARCHIATER SIBI P(UBLIO) COESIO
ET IULIAE PRIMAE CONIUGI ORTENSI (A(NO
INCOMPARABILI MEDICO
V(IRUS) F(ECIT) S(IBI) ANN(ORUM) XVIII
MILUSO PRIMO
DISCIPULO

Prvi od njih spominje arhijatra Aula Atija Gala koji podiže spomenik sebi i supruzi Juliji Primi19. Spomenik je danas izgubljen. Na njemu oučavamo zanimljivu pojavu da je praenomen Gaj u ovom slučaju postao cognomen.
Na drugom natpisu (danas također izgubljenom) spominje se ime arhijatra Publija Cezija Ortezijana, ali i činjenica da je odgajao učenika siromašne obitelji20, što je i bio običaj nakon reforme A. Severa da djecu siromašnih obitelji poučavaju arhijatri21.
Budući da su ga Rimljani preuzeli od Grka i proširili po svojem carstvu, već spomenuti grčki bog Asklepije, odnosno rimski Eskulap, nije zaobišao niti Pulu, pa štovanje njegovog kulta svjedoči zavjetni natpis Juvencija Eutihesa:

(A(SCLE(P(IO AU(G(USTO)( SACR(UM) (I(UVENTIUS EUTYCH(ES(
LOCUM DATUM
Natpis je pronađen 1825. godine pri iskapanjima kod bazilike Sv. Marije Formoze, a prema starijim podacima nalazi se u muzeju u Trstu.22
Iz nekoliko spomenutih fragmenata možemo tek naznačiti neke karakteristike razvoja medicine u rimskoj Puli. Postojanje vodovoda, kanalizacije, terma i sličnih objekata kod Rimljana ukazuje na visok stupanj svijesti o higijeni i pervenciji protiv bolesti. Bez obzira na malen broj podataka, posredno, preko zapisa antičkih autora te arheoloških ostataka, možemo pretpostaviti da je zdravstvo u rimskoj Puli bilo na zavidnoj razini za to doba.