Neiskaziva tajna postojanja

Istarski ogranak DHK Pula Djela iz časopisa Nova Istra Neiskaziva tajna postojanja

Djela iz časopisa Nova Istra

Neiskaziva tajna postojanja

22. Prosinac, 2002 - 12:15

Sonja Manojlović:
Vješturkov tanac
Meandar, Zagreb 2001., 74 str.

Postoje na hrvatskoj poetskoj sceni pjesnici koji su u svakome pogledu nenametljivi, a to u našim prilikama znači i gotovo nepoznati. Njihova imena su poznata, ali ne mnogo više od toga. U pregledima, napose onim periodizacijskim, uglavnom su zaobiđeni. Razlog zbog kojih su “ignorirani” jednostavan je: nekontinuirana prisutnost u časopisima i poetike koje u sebi nemaju ničega incestnoga - recept su za ne-pamćenje. Ne pripadaju nekom poetskom mainstreamu niti se vezuju uz dominantne ideje, stilove, epohe. Njihova poezija kao da nastoji ispisivati vlastitu mijenu nekim unutranjim impulsom što je ovisan o vremenu tek toliko koliko je i egzistencija određena tim istim obzorom. No ipak, neki pisci (Petar Opačić, Zvonko Kovač, Zorica Radaković, Borben Vladović, Branislav Zeljković...) u većoj ili manjoj mjeri kvalitativno ne odskaču od estetskoga prosjeka, štoviše neki mu među njima podižu standarde. Jedna od pjesnikinja koja zasigurno spada u tu neveliku skupinu jest i Sonja Manojlović. S desetak knjiga, uvrštena u antologije i prevedena na petnaestak jezika, ona ipak figurira negdje na rubu poetskih zbivanja u tuzemstvu.
Njezin je poetski rukopis uglavnom opisivan kao egzistencijalna vizura svakodnevice, gdjekad je kritika upućivala na mitološko-fantastične aspekte autoričina diskursa, što je točno, iako nadilazi tako jednostrane okvire. Čini mi se da se njezina poezija uglavnom realizira kroz vizure jezika, kroz njegovu moć - nemoć iskazivanja stvari o sebi i svijetu. Dakako, jezik koristi na uglavnom prepoznatljiv način. Rečenice i stihovi njezina rukopisa često su eliptični; izostavljanje riječi, semantičko preklapanje dvaju smislova u središnjem pojmu (primjerice, u pjesmi “Što tada htjeti” stihovi - “iskušavam smrt / jezikom / liznem prag ravnodušnosti...”, riječ/stih “jezikom” sintaktička je granica, a time i značenje raspodjeljuje ispred i iza sebe, jer kao priloška oznaka može stajati uz obje rečenice), mimikrijsko naznačavanje infantilnoga očišta, brojne umanjenice, dislociranost smisla s obzirom na fragmentarno strukturiranje teksta..., samo su najvažniji elementi gradbe njezinih pjesama. Jezik i egzistencija neodvojivo se isprepliću, jer postojati i biti u stvarnosti/
/svakodnevici znači biti prisutan u jeziku. Jezik je, dakle, mjera samoodređivanja. Upravo kroz značenjsku i strukturnu raspršenost naznačuje se udio podsvjesnoga kao slaboga mjesta bitka.
Referentna mjesta autoričine poezije obuhvaćaju život u njegovim najsitnijim pojavnostima. Mnoštvo deminutiva i općenito inventar malenoga, sporednoga, nezamjetljivoga kao da sugerira kako je riječ o lirici sitnoga, intimnoga, toploga i živoga, a ne o poeziji koja bi nastojala obuhvatiti svijet u totalizirajućim vrijednostima. Možda su posrijedi toliko sitni fenomeni da ih se najčešće pokušava sakriti, zamaskirati, učiniti neprepoznatljivima. Moguće s tog razloga, ili samo zbog opsesivne predmetnosti, to i nije tako bitno, i u Vješturkovome tancu motiv babuške kontinuirano se provlači tekstom. Usložnjavanje, ili kako bi Dalibor Cvitan rekao, mrvljenje velikih Cjelina, konstanta je ove poezije, konstanta slaganja biofilnih slagalica. Stoga se mjesto govora smješta drugdje: u neiskaziv misterij postojanja kao takvoga. Bez imalo patetičnih aluzija na svijet Božjih ingerencija, misterij je učinjen po mjeri čovjeka. Dakako, sa svim njegovim manama. Možda bi se, parafraziramo li i ponešto izmijenimo Krležinu nepoznanicu, za misterijsko mjesto poezije Sonje Manojlović moglo reći da je ono nepoznato Nešto. Kao neizrecivo, a uvijek u naznakama, aluzijama pa čak i doslovno nazočno, to Nešto odgovara biti poezije. Jer govor o poeziji uvijek je govor o skrivanju jednoznačna i lako čitljiva smisla, stoga je diskretna i nenametljiva, duboko lirična autoričina poetika posredno metatekstualna karaktera.
I doista, kako kaže Zvonimir Mrkonjić, priče koje gradi Sonja Manojlović diskontinuirani su skokovi koji pozivaju na tehniku sna. Riječ je o jednoj od rijetkih pjesnikinja suvremene hrvatske poetske scene, koja pjesmi pristupa iz pozicije iracionalnoga, simplificirano li pojmimo “racionalnost” poetskoga diskursa općenito. Ukoliko bi trebalo uspostaviti relacije prema sličnomu tipu pisma, onda bi njezin rukopis dijelom kolidirao s poezijom Anke Žagar. Ako je poezija budno sanjanje, onda Sonja Manojlović i to uspješno čini.

Sanjin Sorel, Rijeka

Prethodna objava:
OPORA ZBILJA, OPORA KNJIGA

Sljedeća objava:
PRAVA POEZIJA IZ TIŠINE

Povratak na sve novosti