HRVATSKA IZLOŽBA U HRAMU ŽIDOVSTVA

16. Listopad, 2015 - 07:55

Predajući engleski jezik (ESL, LINC) novodošlima pri Katoličkom zavodu za izobrazbu, prof. Ljerka Lukić (rođena u živinicama) bila je u prilici upoznati ljude iz različitih dijelova svijeta i pokušati udovoljiti njihovim učestalim zamolbama za pomoć u novoj domovini. Svoju studenticu Helenu Holl, rusko-mađarsku dramsku sopranisticu, prof. Lukić je promovirala u torontskim medijima, te prihvatila poziv da izloži svoju kolekciju narodnih nošnji i ručnih radova u Sholom-Aleihem domu u Torontu na Majčin dan (13. svibnja). Za obje je ovo bio izazov jer ni jedna nije židovka.
Pridružili su im se Sabatino Vacca, pijanist iz Hamiltonske opere i ravnatelj zbora "Palestrina Chamber" u Torontu, Erno Toth, svjetski poznati slikar iz Mađarske i Vladimir Prokhorov, slikar i ravnatelj Ruskog crkvenog zbora.
Ovo je bila treća (prva skupna) izložba Ljerke Lukić, spisateljice, folkloristice i slikarice, u Torontu. Svojom zanimljivom postavom Ljerka Lukić nas je uvela u veličanstveni svijet prastarog predenja, tkanja, veza, čipkanja, keranja, pokeravanja i kukičanja. Umjetnica se počela igrati iglicama, koncima i vunom u najranijem djetinjstvu. Podučavale su je majka Ružica (rođ. Tadić), te babe Kaja (rođ. Grabovica) Tadić i Janja (rođ. Petrović) Lukić. S početkom osnovne škole izvezla je svoje prve miljee koji izazivaju veliko zanimanje kod promatrača. Danas prof. Lukić posjeduje ne samo reprezentativnu kolekciju narodnih nošnji iz sjeveroistočne Bosne nego i impozantnu zbirku ručno tkanih, vezenih, kukičanih i keranih haljina, bluza, suknji, prsluka, jakni, gunjeva, okovratnika (ogrlica), jastučnica, plahti, uzglavnika, po/prekrivača, prostirki (ponjava), zavjesa, bošči, stolnjaka, miljea, rupčića, rubaca, ručnika, sjedalica, pojaseva (tkanica), povezača (čembera), povezica/uzica, šalova, ogrtača, čarapa, priglavaka, torbi, rukavica, podmetača, čestitki... od kojih su glavninu izradile njene šukunbake, prabake, bake, njihove sestre, te njezina majka i tete, kao i ona sama.
Premda je Lukićeva diplomirala kroatistiku (Osijek), magistrirala filologiju (Zagreb) i završila TESL program (Toronto), bavljenje ručnim radom - izradom kostima i ukrasnih predložaka s etničkim i suvremenim motivima - ostaje njena pasija. S nekoliko stoljeća starim uzorcima ona nastoji očuvati bosanskohercegovačku hrvatsku narodnu baštinu i kulturu. S druge strane, ona zadire i u suvremenu umjetnost. Takav pristup nudi obilje ideja koje ponekad omogućuju pokuse kao što su pravljenje jakni od ponjava i slamarica, bluza od rubaca, sukanja od plahti, prsluka od jastučnica, jastučnica i torbi od vreća ("džakova") ili pravljenje atraktivnih kazališnih kostima za svoje nastupe i monodrame.
Arhaični su primjerci u ovoj kolekciji ručno tkani, vezeni i pokerani. Kad koristi tvornički proizveden lan, pamuk, svilu... kreatorica ih obogaćuje svojim dizajnom i vezom. Stoga su svi modeli unikatni te se mogu i odijevati i čuvati kao umjetnička djela. Nazivi suvremenih ekspresionističkih kostima - Nada, Bosanska radost, Preseljenje u Sjevernu Ameriku, Kojim putem, Samostanska tišina, Iščekivanje... - povijesnog su i autobiografskog karaktera. životna previranja i vlastiti životni tijek (pothvate, tragedije, uspjehe i snove) Ljerka Lukić ne bilježi samo u svom dnevniku/memoarima nego i na tkanini - svojim vezom i krojem.
Lj. Lukić izložila je oko stotinu primjeraka što nam je omogućilo uvid u njen i njenih predaka minuciozan i predani rad. Nekoliko predmeta koji su izazvali najveće divljenje podrobnije ću opisati:
1. Ostatak haljine - seljačke košulje ćesmanice Lukićkine šukunbake Ane rođ. Ružić iz Husina, udane Kovačević u Ljubače. U ovom komadu tkanine (ćesmano ibrišimom, porub - teđel, vjerojatno prva polovina devetnaestog stoljeća) čuvane su stare fotografije.
2. Ogrlice (vez na melezu, pokerica "zečići") prabake Delfe rođ. Kovačević iz Ljubača, udane Tadić u Par Selo.
3. Ukopna nošnja bake Kaje (vođanica, izradila rođakinja Lucka rođ. Tadić, udana Markelić) koja je odustala od nakane da bude sahranjena u takvoj dragocjenoj i prestižnoj odjeći (čime se pokazuje i potvrđuje status prve, najuglednije i najbogatije žene - podrijetlom koljenovićke - u Par Selu i okolnim hrvatskim mjestima) i ostavila tu nošnju svojoj unuci, što je poslije bila vjenčana odora Ljerkine sestre Ljiljane.
4. Maturalna haljina prof. Lukić koja je bila njen prvi međunarodni uspjeh. Odbila je ponudu pariškog kolekcionara (vrijednost oko trideset tisuća kanadskih dolara) jer nije za prodaju. (Pomisao o prodaji rodbinske ostavštine Lj. Lukić izjednačuje sa sramotom i izdajom.) Na svršetku živiničke gimnazije 1981. Lukić je odjenula začudni model koji je načinila od bakine tkane seljačke košulje, umetaka od različitih uzoraka bezova (tkani pamuk), pređe koju je izradila pratetka Katica i predenog ćetena (sirovi lan uzgojen na imanju Tadića u Sprečkom polju između Prvog i Drugog svjetskog rata).
5. Vezeni podmetači. Glavninu ih je prof. Lukić napravila u Bosni tijekom Domovinskog rata.
Uvijek pripravna za kazivanje priča o svojim izlošcima, vezilja i kreatorica kaže: "Za kostim 'čembericu' i preuređenje 'vođanice' (što je osuvremenjena stilizacija narodne nošnje) koristila sam najvrjednije uzorke s hrvatskih narodnih nošnji iz sjeveroistočne Bosne, iz hrvatskih sela u okolici Tuzle: Par Selo, Ljubače, Morančani, Cerik, Husino, Šikare, Bistarac, Lipnica, Dokanj, Lug, Breške, Drijenča, Gornja Mala, Atlić Mala... Ukomponirala sam različite uzorke-motive, takozvane urneke ČUPA: katićka (vjenčani čember moje mame), zekićka, karta, sat, vijenac, ćilimaš, ptica, jabuka, grana na tatu..., OGRLICA: paun, ptica, grana, mašna, žilet, kupus, grožđe, cvatka..., KERA: grozd, loza, liska, ruža, križ, figurice, borova grančica, kocka, ruža, zvijezda... i (PO)KERICA: testerica, zečići, dukatići, jagodice, šiljkušice, kokičarke... Nakon dugogodišnjeg osmišljavanja i stiliziranja, fotografije ovog kostima poslane su Sv. ocu papi u Vatikan 1994. u spomen na sudbinu bosanskohercegovačkih katolika, što me je iznenadilo i obradovalo."
Ovi izlošci ne razotkrivaju samo tajnu i način svog nastanka. Oni nam također ispredaju svoju povijest - priču svoga življenja. Npr. jakna napravljena od vunene pletene hercegovačke prostirke kakve su Hercegovci zamjenjivali za žito i pšenicu u sjeveroistočnoj Bosni potkraj Drugog svjetskog rata jer je u nekim dijelovima Hercegovine vladala glad. Kolekcija putuje s vlasnicom iz jedne zemlje u drugu, s jednog kontinenta na drugi. Kad je morala napustiti Bosnu i preseliti se u Zagreb (srpanj 1994.), potom u Toronto (ožujak 1995.), ponijela je sa sobom pozamašan dio obiteljske kolekcije nošnji i ručnih radova, ne misleći uopće o iznošenju obiteljskog nakita, kristala, porculana... iz ratne zone. Čak ni o knjižnici. željela je spasiti ono što su napravile ruke i oči njenih predaka. Nekoliko stotina primjeraka (što je samo dio nasljeđa), koje Ljerka Lukić čuva u Torontu, stručnjaci su procijenili vrhunskom kolekcijom.
"Mojim izložbama nošnji i starih fotografija želim pokazati prije svega bogatstvo naših odora, takozvanih seljačkih košulja; vođanica, čupanica s uzvodom, čupanica na tatu, ćesmanica, vezenica, ubjelna priko štapa, gustica, bliznica, jednozubica, lipnička, travanjka, švabulja, pasmenjača, ibrišimka, crne osnove košulja... i time naglasiti žensku ustrajnost u ručnom radu."
židovskoj, ruskoj i mađarskoj publici prof. Lukić pokazala je svoju hrvatsku katoličku tradiciju, te bosanski ponos i prkos, za što nije željela biti plaćena. Primadona Holl oduševila je pojavom i izvedbom (Rahmanjinov, Čajkovski, Puccini, Ponchielli, Lehar i Kalman). Na kraju svečanosti primadona i umjetnici doživjeli su ovacije u hramu židovstva.
Na svom radnom mjestu, u svojoj privatnoj praksi kao i u volontiranju (s umobolnima, žrtvama mučenja i nasilja, s onima koji su preživjeli ratove, prirodne katastrofe i samoubojstva), prof. Lukić ne predaje samo engleski i hrvatski jezik već i kreativno pisanje i tehnike veza kao oblik terapije i opuštanja.
Preseljenjem u Sjevernu Ameriku tkalja i vezilja počela je mnogo više koristiti prirodne tkanine iz Azije i Južne Amerike. Ljubav prema kudjelji, ćetenu i suknu ne prestaje pa je vodi u zabitna planinska sela da bi i dalje usavršavala primitivne tehnike tkanja.
Ljerka Lukić počasna je članica Američke nacionalne akademije za umjetnost načinjenu iglom od 1990. godine i Muzeja za tkanine u Torontu. Kolekcija, vještine i rezultati prof. Lukić poodavno su nadišli zavičajnu komponentu. Izazivaju divljenje diljem svijeta.