ARTAUD I NJEGOV DVOJNIK

16. Listopad, 2015 - 07:39

Vinko GRUBIŠIĆ:
Artaud
Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb 2000., 167 str.

Konačno se u nas pojavila suvisla i cjelovita studija o životu i “djelu” Antonina Artauda, velikog (po mnogima i najvećeg) kazališnog reformatora prošlog stoljeća. Grubišićeva studija nastavlja se na vlastiti prijevod Kazališta i njegova dvojnika, objavljena u istoj biblioteci (“Mansioni”, Hrvatski ITI centar, Zagreb 2000.), i predstavlja mali izdavački pothvat, jer je Artaud u nas bio poznatiji svojim svjetskim ugledom (što se u biti svodilo na “rekla-kazala”), nego po onomu što je za sobom ostavio. Usput treba pripomenuti da je Grubišićev prvi hrvatski prijevod (koji kasni samo šezdesetak godina) ove, u najmanju ruku, kultne knjige, nezaobilazne svakomu tko, makar i površno, proučava kulturološke procese s početka prošlog stoljeća (ne zaboravimo nadrealizam!).
Studija o Artaudu, pak, započinje kratkim piščevim životopisom (objavljenim još 1996. u časopisu “Frakcija”, pod nazivom “životne gorčine i drugi agregati”), u kojem je naglasak na priči o Artaudovoj majci, štapu sv. Patricka, na boravku u Rodezu i svjedočanstvima raznih psihijatara te njihovu odnosu prema Artaudovu ludilu/geniju. Grubišića u toj priči najviše zanima autentičnost Artaudovih spisa nakon njegove smrti, kada je nastala bitka oko tog blaga - poznate su, naime, priče o “prijateljima” koji su se tada pojavili i “brinuli” za Artaudovo nasljedstvo, te slučaj Paule Thévenin kojoj je Artaud oporučno poslao cijeli sanduk spisa. Naime, Grubišića zanima je li sve objavljeno, i je li - ono što jest - izvorno ili prepravljano. Dalje se opisuje Artaudovo prijateljstvo sa Jacquesom Prevelom koji ga je pred kraj života opskrbljivao drogom (preporučujem izvrstan film Gérarda Mordillata En Compagnie d’Antonin Artaud, snimljen po istoimenoj Prevelovoj knjizi), i postavljaju se pitanja Artaudova drogiranja (je li uzimao morfij zbog bolova ili je bio ovisnik) i “prijatelja” koji su njime “paradirali” poslijeratnim Parizom, te poštenih ljudi kao što su bili C. Dullin, J.L. Barrault, L. Jouvet, A. Adamov…
Artaudov odnos spram religije vrlo je važan za proučavanje njegova rada. Artaud je, naime, u mladosti htio postati svećenikom da bi, pod utjecajem nadrealista, prezreo kršćanstvo, a zatim pao pod utjecaj Dalaj-lame i budizma, te završio u kabali i magiji (putovanje u Mexico), a tijekom boravka u Rodezu smatrao se - Isusom. Sve to pokazuje koliko je Artaud bio proturječan u svemu i koliko mu je misao bila rastrgana između više stanja, što se najprije ogleda u njegovu djelovanju u nadrealističkoj grupi, a nakon toga u kazalištu. Artaud je bio vrlo aktivan u nadrealističkom pokretu - vodio je centar za nadrealistička istraživanja i redovito objavljivao mnoge vrlo napadne tekstove u nadrealističkim glasilima (“La Révolution surréaliste”), no već je tada posvećen kazalištu i umjetnosti, što dovodi do njegova izbacivanja iz nadrealističke skupine (zajedno s R. Vitracom s kojim će otvoriti kazalište Alfred Jarry).
Kazališni projekt A. Jarry nije dugo potrajao; Artaud piše programe o “totalnom kazalištu koje prodire do srži života” i “manifest o jednom abortiranom kazalištu” 1927., no sve se svodi na izvođenje šest komada (dva Vitracova teksta i jedan Artaudov), a kazalište zbog stalnih novčanih neprilika 1929. prestaje s radom. Publika nije pokazala zanimanje za Artaudove pokuse, pa on reagira gorčinom u brošuri Kazalište A. Jarry i javno neprijateljstvo.
Artaud se nije prestao boriti. Godine 1931. na kolonijalnoj izložbi gledao je predstavu balijskog kazališta, koja ga je potpuno opčinila, te se posvećuje proučavanju indijskog kazališta, što je posljedovalo najzrelijim Artaudovim tekstovima koje je kasnije objavio pod skupnim nazivom Kazalište i njegov dvojnik (knjiga je izišla 1938. kada je autor već bio hospitaliziran). Tih desetak eseja, koji su najprije objavljeni u “Nouvelle Revue Française”, predstavljaju vrhunac teatrološke misli koja je doživjela revoluciju tridesetak godina kasnije, kada su se gotovo svi kazališni djelatnici napajali Artaudovom poetikom - spomenimo samo: J. Vilara, J. Géneta (nikada to nije priznao), Arrabala, Grotowskog (također nije priznavao izravnu vezu s Artaudom), P. Brooka, C. Marowitza, Living Theatre, happening, “teatar apsurda” pedesetih…
Grubišić u studiji progovara i o Artaudovu bavljenju filmom, koje je također zanimljivo. Artaud od sredine dvadesetih pa do početka tridesetih godina često glumi, i to vrlo uspješno - mogao je ostvariti veliku filmsku karijeru, ali mu je kazalište bilo iznad svega, dok se filmskom glumom bavio kako bi preživio. Usprkos tomu, ostvario je vrhunske uloge u nekoliko filmova kultnih redatelja - u Napoleonu A. Gancea tumači Marata, zatim glumi u Mukama Ivane Orleanske C. Dreyera, u Lukreciji A. Gancea gdje igra Savonarolu... Osim filmskom glumom, bavio se pisanjem kratkih scenarija, od kojih je najpoznatiji (možda zato što je jedini ostvaren) onaj za film Školjka i duhovnik oko kojeg je izbio skandal (Artaud je za sebe predvidio ulogu duhovnika, ali redateljica Germaine Dullac nije mu je povjerila). Artaudovo zanimanje za filmski medij nije bilo kratkotrajno; jedno vrijeme bavio se mišlju o stvaranju filmske kompanije koja bi proizvodila kratkometražne filmove (napomenimo usput da je bio protiv zvučnih filmova!).
Artaudova svestranost pronašla je izraz i u likovnim umjetnostima - poznati su Artaudovi crteži iz Rodeza i apstraktni crteži koje danas posjeduju mnoge galerije (Centar “Georges Pompidou” npr.), a bavio se i likovnom kritikom, osobito analizirajući djela nadrealista A. Massona te van Gogha (“Van Gogh ili samoubojica društva”, vrhunska studija o pojmu ludilo/genij u kojoj se može pronaći dosta autobiografskih elemenata).
Artauda će se ipak najduže pamtiti po njegovoj kazališnoj djelatnosti u kojoj rad teatra A. Jarry i vrhunski eseji, poput “Kazališta i kuge” te “Kazališta okrutnosti”, predstavljaju trajan zapis što svjedoči o borbi idealista protiv društva i svega što ono nosi, potvrđujući Artauda kao čovjeka koji je cijelog života bio u potrazi za svojim snovima i u kojem bijaše utjelovljen onaj istinski, mladenački nadrealizam koji su Breton i prijatelji ljubomorno pripisivali samo sebi (a zbog čijeg je navodnog nedostatka Artaud i bio izbačen iz grupe!).
Knjige Vinka Grubišića konačno Artauda približavaju hrvatskome čitateljstvu i to na reprezentativan, iako pomalo navijački način, što predstavlja odličan temelj za daljnja istraživanja njegova djela.

Adrian Cvitanović, Zagreb

Prethodna objava:
MILES DAVIS

Sljedeća objava:
SLOBODA I UTOPIJA

Povratak na sve novosti