296 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Igor ŠIPIĆ Izdužen si u prazno kao mrtvac što označava bezličnost vremena, kao crijeva kokoški koje kljuca druga kokoš. Kao socijalistička utopija. („Kao socijalistička utopija“) Želim na kaminu ogrijati ruke, čađom začađiti oči, lugom zalužiti lice, popiti par gutljaja vina iz stare bukare i slušati strpljivo kako u glavnjicama pucketaju zvijezde. Želim još jednom biti dijete. („Želim na kaminu“) „Želim još jednom biti dijete“! Točka na kojoj pjesnika počinje zaokupljati smrt oscilira između mozaičnosti poljičkog sela Joke Kneževića i kolorizma jedara Jure Kaštelana. Šarolićeva poezija sáma je bit kolorizma mediteransko-jadranske androginije. Simplificirana stiha i pojave i procese iznutra će erotski i filozofično učiniti sintezom života, a što vodi prema formi poetične zbilje u kojoj se često susreću površinsko i irealno duhovno more. Nigdje tako duboko, kao u poeziji, nije moguće pohraniti podsjećanje na svoju ontofilogenetičku prošlost. I hvala mu na tome daru. U opreci političkoj povijesti, kako ju je vidio Voltaire, nastavlja red lirike Pupačića, Kaštelana, Dragojevića... – „mirisa drveta starih brodova“. Sjajno! * Treća knjiga, Mistika svemira (2007.), baš me propisno iznervirala. Erogena zona i Sredozemno more stopiše se u galaksiju. Znači li to da sam znanstveno čitavo vrijeme bio u pravu!? Hraste će joj nadodati temelje hrama, predznaka i smisla svakog dolaska iz „ničesa“, atoma svemira, svijeta kromosoma. I tamo je moralo sve biti zapisano. Čitam pjesme, neke se ponavljaju, ali sad i u tomu ima ljepote. Poznajem red u Penovićevu naumu. Moćno gusta, čvrsta, zbijena i sažeta poezija! Obistinjavanje biti, naslovit će svoj pogovor knjizi i pokrenuti lavinu: Ivan Šarolić, pjesnik ili „niškoristi“ hrvatskoga pjesništva,„jednog umornog i iscijeđenog poetskog prostora, zasjenjenog smrću poezije, u kojem stradava svaka zdrava pjesnička vlastitost“. Da istom otklonimo opasnost, pogovor završava u pohvalu gorkoga iskustva s bešćutnošću hrvatskoga književnog svijeta. Decidirano će poentirati: „Ivan je Šarolić svjestan da treba pisati – i to sada ili nikada, jer jedino ovdje i sada može svom duhu stvoriti vlastiti raj ili pakao, pa stoga on nema nikakvog razloga ne vjerovati u poeziju.“ Da, jedna će rečenica progovoriti:„...uviđajući kako čovjek već svojim rođenjem u život donosi grijeh i strast i kako je njemu više do toga da se životom okoristi, nego da s prirodom živi i da je shvati, zbog čega on u životu zna bolje uništavati, od njega stvarajući krš i pustoš, nego u njemu živjeti, pjesnik Šarolić ga počinje doživljavati snom koji njega čini beskrajno moćnim.“ Balans te vrste rijetko se susreće u ocje-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=