295 Igor ŠIPIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI trs loze čudotvorno raste iz srca Isusova, gdje je to još pod hladom lirike posječeno obiteljsko stablo?„Svemir je tako stiješnjen u ovim praznim srcima“, što spram arapske mudrosti znači: „Mediteran seže do tamo dokle raste maslina.“ E taj Mediteran se propisno namučio, bezbojnost plača trajat će onoliko dugo koliko je potrebito da bismo spoznali prve obrise majke i povikali: – „Zemlja!“4 U Šarolića, magični realizam ženskog tijela kao suptilna fluidna duševnost trenutka koja se očituje u tijelu, plovidba, koju Frangeš vidi kao „...prodiranje u beskrajni, neskloni prostor, borbu sa snagama moćnijima od sebe; želju da izdržiš, da se odrediš u prostoru i tako ga sebi podvrgneš“. Ne mogu kazati da mi je jedan pjesnik draži od drugoga, da je jedan najveći, drugi tananiji, mogu tek sebi osigurati pravo izbora, pravo na čitanje onoga što još uvijek držim ravnateljstvom moje sudbine. Ne želim završiti na smetlištu provedbe. Imam pravo na stih mrtvih iz živa kamena. Pa ma kako zvučao! Preživjela je Rozeta, preživjet će i riječ Božja. Pjesnički talent traži svoj prostor na pravim mjestima. Tvrđe je more tamo gdje leže mrtve kosti pomoraca. Zato je Mediteran olak ljudskoj bijedi! Osjetljiv na podražaj, na dodir,„gola žena koja se gleda u ogledalu“,„žena ostavljena po strani zbivanja“, a kožom poentira u karizmatičnom stilu: „satirična igra s luđakom i lavež vode na ušću“. Postoje faze u pjesničkom opusu poput Sederove „crne“ – jedne jedine bijele točke na crnu platnu. Pa, ako već trebamo biti ta bijela točka, budimo, Ivane! Kome je danas potreban pjesnik, pitaš se, kome je potrebna istina? Ako je Descartes„jesam“, pa i ja sam! Velika radost u datoj mi ljepoti. Uvijek između, i Sredozemlje i erotizirana ljepotica što upravo prolazi,„sva mi sloboda“ što steže i k sebi vodi,„...a između njenih bedara teče crvena rijeka“. Ljeto je, zvone zvona Sv. Frane, čitam, uživam!„Bakreni krik u aluminijsko doba“, bravo! „More i čovjek žive u istoj kući.“ Jasan je utjecaj rodjaka Pupačića u trilogiji kamen – zemlja – more.„Zanovit“ će Šarolić svoje mrtve, kad u Kostanju s prijateljem Ivom Begićem pije crno vino i osjeća snagu onoga božanskog i miris zemlje.„A u srcu mi crni kos pjeva pjesmu boje naranče“. Koji to još stihovi dolaze s ktonskim bojama, ako ne oni najbolji; vidim dolje duboko nastavak je svemira. Ne samo ljekovite trave, i „riječi rastu iz zemlje“, reći će. „O, Bože, kako je lijepo upoznati sebe.“ Poezija Ivana Šarolića dekonstruira se interijerom životnog prostora. Trpjeti prostor iznemoglosti ognjištarskog svijeta na umoru mogu tek rasni„zatvorenici što traže nadu gledajući u bodljikave žice“: 4 Isto, 2007.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=