297 Igor ŠIPIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI ni književnoga djela. Očito je aktualna knjiga be or not to be ovoga pjesnika koji će, shvaćajući trenutak, i sam na kraju ispisati pedesetak stranica Kronologije, što i nije baš uobičajeno za zbirku pjesama. To će mu donijeti, čini se, zlatno odličje, koje će mu oko vrata ovjesiti Petar Gudelj u ogledu o knjizi Hamletova sudbina (1996.): „Ipak, Šarolić nije nikakav zavičajni pjesnik koji bi se mogao određivati s tim zemljopisnim položajem Poljica. Pa čak i taj historicizam kod njega, ni ta svijest koja jest jedna od utemeljenja ove poezije... Ali on ipak nije to, to je u biti intelektualna poezija koja svijet doživljava osjetilno, osjetilima, ali ga iskazuje i transponira na jedan intelektualan način. To je etički uzbuđena poezija koja posreduje, sudi vremenu, sudi ljudima, sudi ljudskim djelima i nedjelima, jako angažirana poezija, pesimistična, puna sumnji u čovjeka i puna vjere u čovjeka. On je svetac i zločinac u isto vrijeme, ali kad smo kod toga, onda je to i duboko religiozna poezija, jedna, recimo to uvjetno, katoličke, kršćanske provenijencije, ali koja je zajednička svim religijama jer su sve religije plemenite i dobre, kako je to rekao Nietzsche.“ Jest Šarolić originalan i specifičan u hrvatskome pjesništvu, ta je ubikacija točna, međutim, i sam snosi krivicu u kritici otežavajući nam tiskanjem mimo redoslijeda nastanka i kombiniranjem iz različitih vremena i raznih zbirki. To je svakako teškoća koja ostavlja dojam neodlučnosti, što duži vremenski interval može naglasiti kao upitnost, ali ujedno i prednost s obzirom na to da kroz nju osjećamo istinu – ništa se nije promijenilo:„...kod nas, kada je riječ o književnosti, odlučuju isti ljudi koji su to činili i prije, odnosno za vrijeme komunizma.“ Šarolić će o njoj u kontreštavanju s Petrom Opačićem koji mu ne će objaviti poeziju jer „to i nije poezija“. Za Opačića, dakako! A ljeto je, uz more i mrtve Ivanove! Na kraju sam čitanja Hamletove sudbine, i volio bih da se sad zaustavi makar i jedna od ovih iznutra, sučelice meni da sjedne i objasni, otamo, otkud je došla – svijest budućnosti i sudbine pojedinca za ono pravo lice koje još„nema“, ali već sada postoji duboko u svakoj osobi. Bojim se, ne šetaju takve Prokurativama! Odlazim, spuštam se skalinama razmišljajući: razumljiv je jar u srcu ovoga pjesnika, ogorčenost ide uz u posljednje vrijeme katastrofalan odnos (i književnog) Zagreba prema ostalim manjim književnim centrima. Ušutkali su Zadar, odstranili (amputirali) Split, Pula se još drži. Ali, ne mogu oni odlučiti, Ivane, ne žive oni tu kulturu. Pripada nama ista država, koliko god oni odlučivali o svim segmentima književnog života. Nikad nitko od njih ne će provincijalno o onom što je samo nama ostalo kao domovina,„koju smo ionako stalno imali“. Kako reče tvoj prijatelj Gudelj: „Pjesma i pjesnik moraju imati duhovni i zemaljski zavičaj, rođeni ili nađeni.“ Oni su ga napustili, izgubili su ga. I to nije grješka, ovo je „u“ prema „unutra“. Na omiškom festivalu klapa više nema klape iz Splita, nijedne iz Poljica, pobjede odnose kla-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=