293 Igor ŠIPIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI ra na strahove. Psihoanalitičko more ima svoje zasebne zakonitosti, od kojih je jedna, pače prva, ona ferenczijevska – A Theory of Genitality, pjevanje u lice, bez fjoreta i rime. Tko će mu se suprotstaviti, a usto je i cijeli Mediteran, to gusto more mentalne svježine i snage uma, more što „rukama dotiče svemir“. Da bismo tek potom shvatili kako to žena korača kamenim pločnikom Splita, nedokučiva u tijelu anatomskih poslastica, od kojeg poetu „hvata strah i jeza“, do kraja izjednačen osjećaj sudaranja ekspresivnog unutarnjeg svijeta i doživljaja osobnih trenutačnih dojmova i raspoloženja, jednom riječju, poetska kauzalnost bez premca. Ili, dijelom stvaran, a dijelom izmaštan „koitus“ kao zakonitost nastavka ljudske vrste. Pri ambijentalnoj eksploziji nadahnutost Mediteranaca pretvara se u djela za čije razumijevanje nije ni potreban jezik, već senzibilitet jedinstvenog podneblja Sredozemlja. Kad čujemo, a ovdje to uredno čitamo, more uzima snagu, crpi, ali i daje, puni dušu, nije to samo preneseno značenje, nego čista duhovnost koja snagu uzima s prirodnog izvora, mora bez kojeg nema eksplozije duše ni umjetničkog stvaralaštva. Najbliže će Renoir:„Promatram nagu ženu, tu je bezbroj sićušnih tonova. Trudim se pronaći one od kojih će put na mom platnu oživjeti i zatreperiti.“ Misao je to koju će Šarolić translatirati u poeziju kao sintezu psihofizičkih osobitosti, što vodi do „unutarnjeg“ ontološkog između morskoga dna i pučine.2 Sve je to nužno dotaći kako bismo razumjeli gromove uznemirenog pjesnika, usto još i filozofske provenijencije. Teza o „unutarnjem“ Mediteranu jest primarna značajka koja će ga na human način obilježiti kao braudelovsku civilizaciju koja nije utemeljena tek na razvoju gospodarskih odnosa nego i u čovjekovu duhovnom doživljaju svijeta oko sebe. No, postoji li doista to unutarnje more, onakvo kako ga proživljava i proosjeća svaki vizionar pučinske poetike? O tomu sam pisao u poglavlju Od Homerova Egeja do Kolumbovih Indija, ali, da, tvrdi to u prozi i Damir Miloš:„Nije more ludo, ni voda besciljna. Ljubavnici su to!“ Zvonimir Mrkonjić će maricentrizam soneta Roka Dobre nazvati svojevrsnim„morskim petrarkizmom“. Toj talasofiliji i morepoklonstvu more nudi model majke i ljubavnice. A što je zapravo istinski sukus Šarolićeve poezije? – Doći do cilja, da te u njima prepoznaju kao dijete. Da, prvo što ćemo osjetiti je Ivanova poetska, do opsesije razvijena uzbuđenost nad temom mora i žene kao snažne humanističke inspiracije. Spram svaštarske, poezija ciljeva je odlika i obilježje svakog pravog intelektualnog i umjetničkog stvaranja. Zato ću manje govoriti o stilu, kako i sam autor napisa, „malo ćemo razmišljati iako to nije poetično“. Ne gubimo iz vida, u njemu se zbito prelamaju neostvareni epikurejac i stoik, pa mu i nije tako jednostavno pisati na razumu između čovjekove težnje za srećom i postojanosti u životnim nesrećama i kušnjama. Jedno je svrha 2 Isto, 2007.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=