292 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Igor ŠIPIĆ sno traži i izgrađuje svoje osobne stvaralačke uspone... ne prihvaća ni jednu avangardnu školu... ostaje u fazi razvoja jednostavnih i počesto antički dekoriranih simbola, otklonjen od bilo kakvoga metaforičkog ekskluzivizma, hermetičke metatekstualnosti i pojmovne racionalizacije pjesničkog govora“. Ova digresija bitno će utjecati na pjesnikov status, a ne će se pravdati vremenom. Ionako smo sve potrpali pod postmodernizam, pa zašto onda netko ne bi razvijao vlastiti poetski estetizam! Svatko ima pravo na svoj dijelić poezije, no je li sve poezija, ne će o tomu odlučivati ni Petar ni Pavao, nego vrijeme. Koliko je od antike do renesanse te od nje do danas? U efektnoj pjesmi Sfinga „vrijeme, eto, teče i teče, odolijeva samo ono između riječi: ljepota što nas nadilazi“. Nakon toga i sam imam razloga biti zadovoljan.„Kompakt“, koji sam primijetio kao nedostatak u jednoj zbirci, Mihanović će u sljedećoj vidjeti u stilskoj strukturi kroz snažno nazočnu zgusnutu slikovitost kojom pjesnik oslikava svoj doživljaj svijeta u filozofičnoj, realističkoj ili fantazijskoj komponenti. Kao smetnja diskontinuitet intelektualne ideje nameće se u čitanju zbirke, međutim ne unižava njenu nacionalnu niveletu probira.„Nedosljednost“ u provedbi intelektualne ideje Šarolić će naknaditi srčanošću proboja. * Sve manje je ljeto za čari ljeta, sve više za kakav prikrajak prve Gospine kiše. Nepobitno, idemo k svom kraju, svejedno, za pet ili pedeset ili sto godina,„u redoslijedu patnje, krvi, straha i bola, u muci i trudu, u kamenu i hrvatskoj zemlji“. Tako reče pjesnik Ivan Šarolić u mementu posvećenom Sredozemlju (Sredozemlje, 2003.). Za dobro štivo uvijek imam vremena, a o biću pjesnikovu ionako će reći sam pjesnik: „Nikada nećete biti tako poniženi kao onda kada osjetite da ste u sebi mrtvi, nikada nećete biti tako sretni kao onda kada osjetite da ste neuništivi.“ Uza svo uvažavanje autora, ovdje bih samo dometnuo„ne“ – nikada tako sretni kao onda kada osjetite da ste uništivi! Jedino tako ova naša tradicijska civilizacija može još nešto popraviti. Civilizacija koja nema jasnih korijena nastanka ne može biti modelom njenog nastavka. Od pamtivijeka kulture su dolazile s Istoka, kultura ne može doći sa Zapada, gdje sunce zapada.„Nisam pošao na ovaj put da stečem časti i bogatstva“, reče Kolumbo, koji Mediteran već tada naziva Bogorodičinim morem. Da, Sredozemlje, koje će ponovno likovno urediti stilom vrhunskoga humanista Kažimir Hraste. Fragment pergamene Biblosa, vječnost i propast u jednom, u uzbibanosti morske površine kojom Hraste oblikuje ljudski lik zdesna i, čini se, Bogo-čovjeka slijeva. Prožimajući modrinom bjelinu papira, kolažira osjećaj kojim je pjesnik krenuo u osvajanje svijeta, ili kako reče autor – „u igru s riječima“. A ovdje je taj kontrapunkt posve nadmašen. Dok nas oči uvlače u stvarnost mora, podsvijest nas tje-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=