291 Igor ŠIPIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI prepoznajem po naslovnici, a Kažimir Hraste majstor je ženskog akta. Koncentriran na erogenu zonu, u smaragdno-zelenoj boji, koju povezuju s Venerom i Afroditom, u kršćanstvu i s Duhom Svetim, akt je pravi izazov mislima – zašto bi bio kamen kušnje samo za slikara, zašto, kao produktivan pokretač umjetničke kreacije, ne i za pjesnika! Vratila me ta misao na Sredozemlje, koje sam u međuvremenu listao, znam da je na samom ulasku stajala pjesma Žena s plavim kosama. Žena sa zelenim očima provalija je usred moga bića. Ona je moja klopka... kost je usred moga srca, bol mi i tlapnja. Ona je moja patnja. I tako sam, pritisnut hrastinom, hrabro krenuo u tu još jednu veliku inspiraciju u traženju novih puteva optimizma civilizacija i kultura, još jednu bravuroznu obranu ljudske seksualnosti pred naletima transhumanizma. U istom trenutku shvatim, Sredozemlje je kontekst Zelenih smaragda, Zeleni smaragdi kontekst su Sredozemlja. Jedna te ista knjiga, s kojom će Šarolić pošteno pod zemlju do sve otvorenijeg pokušaja da se postigne cilj povratka u majčinu utrobu. Kao filozof dat će psihoanalitičku pozadinu, kao pjesnik uvest će nas u imaginarnu lascivnost te sladostrasne„male državice“, anatomskoga poticaja mašte bez kojeg prave poezije nema. Žensko tijelo poetski je pretraženo, ispreturano, izmrvljeno, usitnjeno do ponovne sinteze, što u prvi plan dovodi izravnost Šarolićeva nastupa. On jednostavno kaže: intimno raspoređeni voda i zemlja, čovjek i žena; sise i malo crnog u uvali više koljena. Visoki stupanj erotizacije poetskoga prostora, u isti mah i slika i misao, pragmatizira nas na doživljaj mrtve prirode, van Gogha, na primjer, i njegove Suncokrete. Pjesnikova misao poput krokija zabilježi trenutak i ponovno ode lutati, pretraživati ulice Splita, pličine Bačvica. Zemlja je za ljubav uska, napisat će Šarolić u istoimenoj pjesmi. Protok vremena naučio me: nije dobro objaviti sve što je napisano. Na prvu ustvrda zvuči grozno, međutim, nakraju, kad bolje pogledaš, možeš samo zahvaliti redaktoru što knjiga svojim„kompaktom“ izgleda tako moćno gusta, čvrsta, zbijena i sažeta. Na trenutak mi se ovdje učinila „melezom“ stilova, kronologije, pa i filozofičnosti, kad ono odluči iz pobožnih Parsa u Stradun, od Lorke u Tiahuanaco. Redakcijska ruka po funkciji više zna i mora sudjelovati. Taj red će kao urednik najprije potpisati Petar Gudelj u Sredozemlju, a potom, u dvojnoj ulozi, kao recenzent, i Zvonimir Penović u Mistici svemira. U predgovoru, Poljički Parnas, uočio je to i Nedjeljko Mihanović ustvrdivši: „...posebice u knjizi Zeleni smaragdi Šarolić je postupno dolazio na trag pravim poetskim vrijednostima“. Zapazivši osjetljivije biranje lirskoga izričaja, više stvaralačke kontrole i osjećaja za mjeru, u traganju za vlastitim pjesničkim izrazom, dao je naslutiti i razvoj sintagme njegova pjesništva. Da, akademik je meritorno dijagnosticirao proturječje u ocjeni Šarolićeva poetskog opusa za njegova, kako reče, individualnoga nastupa u književnosti:„Samosvje-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=