290 LJETO UZ MORE I MRTVE Kroz liriku Ivana ŠAROLIĆA: Zeleni smaragdi, Sredozemlje, Mistika svemira, Hamletova sudbina Ljeto je, Mediteran se pokrenuo, na ulicama slušam španjolski, talijanski, francuski jezik, ni riječ njemačkoga, turizam se preobratio u svojoj religiji. Što mi drugo preostaje nego čitati smirom u hladu istočnih arkada Prokurativa. Koncem svibnja dobio sam koloplet knjiga Ivana Šarolića. Premda su pisane desetljećima ranije, objave se preklapaju s vremenom poslijediplomskog mi studija gdje branim temu – Mediteran, suvremeni izraz europske povijesti.1 U međuvremenu, pristigla mi je na recenziju fascinantna knjiga Dimitrija Popovića, Žensko tijelo u ogledalu slike. Kako god je bitno naglasiti u slikarstvu pitanje nagosti kao simbola i znaka izazivanja želje za posjedovanjem tijela, ni u poeziji nismo ništa manje ostrašćeniji na izazov nagoga tijela žene kao „predmeta želje“. Zapravo, Popović se poslužio čistom poezijom da bi osvijestio ono što je nago žensko tijelo u svojoj nedodirljivosti. Na naslovnicu će postaviti fragment iz ciklusa Frojdizmi, akt neznanke koja dlanovima zaklanja svoje spolovilo,„stid pred vlastitom nagosti“, što još više „razgolićuje razgolićeno“. „Naga žena je u tijesnoj vezi s trenutkom spajanja koji nagovještava.“ (G. Bataille) U tim okolnostima u ruke sam uzeo zbirku Zeleni smaragdi (2001.), koja se samo nastavljala na Popovića erotikom što se prikrala s vrućim ljetom. Knjigu 1 Objavljen pod naslovom: Mediteran. Povratak u utrobu, Naklada Bošković, Split, 2007.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=