289 Šura DUMANIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI „faustovsku“ figuru iz koje na čudesan način izviru fikcijski junaci i junakinje, njihove sudbine i ukupna atmosfera romana – to ostaje zagonetkom. * Rat je, reklo bi se sagledavajući cjelinu rukopisa, pojavni oblik zla koje stalno rovari među nama, puše nam za vratom, prati, širi laži, uhodi i ucjenjuje, pletući vrzino kolo – sve do njegova pucanja. Zlo u romanu personaliziraju dvojica „službenika“, od onih pogodnih i aktivnih za svake vladavine, pod svakom vlasti i režimom. Zlo je predstavljeno u punoj akciji i punoj banalnosti, pa je roman dinamičan poput mračnog i krvavog trilera. Na kraju se razotkriva zlo koje „službeno“ prati oca obitelji i koje u operativcima Faustu i Feliksu, zbog njihove revnosti i pokvarenosti (pohotnosti), otvoreno djeluje, što će završiti masakrom u zagrebačkoj„krležijanskoj krčmi“, pucnjavom i sijevanjem noževa te smrću aktera romana. Ovaj„naš“ Faust, žbir i bahati podlac, ne nosi teret tragedije, ni u jednom trenutku ne pita se o putu kojim ide, nema savjesti, već lakoću zla koje je Arendtova davno označila banalnim, pa nije čudno to što u zadnjemu dijelu romana pisac poseže za scenarijem koji po svemu pripada baš žanru trilera, razotkrivajući „ljude iz sjene“ koji vuku konce tuđih života. Drama je došla do vrhunca u završnome činu sveopćeg pokolja u zagrebačkoj birtiji, što je tek dio slike mnogo šire nego što je to priča o jednoj zagrebačkoj obitelji i dvama žbirima. U konačnici, svi su u istome vlaku prošli kroz gustu i mrklu zagrebačku noć, koja ih je poput nadrealnog suca i tamne mjesečine – progutala i pretvorila u ništavilo. Krug se zatvorio. Duša je čamac koji plovi tananom pučinom mjesečine u neprolaznoj noći što okružuje cijeli svijet. Treba biti lađar ili mornar, umjetnik, znati Sidartu, pomoliti se Madoni čije je lice boje suhog zlata, i moći otići iz sebe bilo na Istok ili Zapad, tamo već gdje upućuje beskraj naslućen u melankoliji dugačka sumraka... Šura Dumanić, Opatija
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=