284 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Maurizio CASAGRANDE svjetla, osobito Mjesečevog. Ono što najbolje odgovara tako potisnutom kraju i zajednici jest upravo tišina poniznih, onih bez glasa – bilo da je riječ o prirodi, ljudima, životinjama ili biljkama prepuštenima zaboravu. Tako je Bogliunova u suglasju s poetikama autora poput Luciana Cecchinela iz Veneta ili Pijemontežanina Remigija Bertolina. Njezina lirika u najužoj je vezi s neprekidnim elegijskim tonom upućenim ljudskoj, društvenoj i jezičnoj stvarnosti koju su ljudi i povijest,„u njezinu svetom pravu na postojanje“, grubo zanijekali. Tako pjesnikinja postaje glasom svake druge obespravljene manjine, što jasno proizlazi već iz početne pjesme spomenute zbirke, primjerice u stihovima: „Kad se kuće polako urušavaju, / znadem da čitav Vodnjan plače. / Danas vidim samo propast, / znam da se neće vratiti kakav je bio.“ (Me paro la madona/Muoj otac majka Buojža/Mio padre la madonna/Moj otac Bogorodica, 16-17). Ljubav prema zemlji, ljudima i jeziku često poprima obrise svetosti, katkad s odjecima Pjesme nad pjesmama ili otajstvenih zanosa: „[...] tiha priča u puti plamti, / kao izgorena žudnja / želja da se bude čistom. // Tako nagu / ništa me se ne hvata, / ne ostavlja trag ni uzdah / ovoga šapta što nas napušta // i sve mi pada i sve se priljubljuje, / čini mi se prozirnost da lijeće. // Cijelu me uzmi, / dušu u pokretu.“ (amur/ljubaf/amore/ljubav, 22-23). Svetost tišine i žrtve najpotpunije se utjelovljuje u figuri oca: „...ova je kći / shvatila jedinu tvar i bit, / oduvijek onu od kretanja vala / što stiže pa se gubi“ (me paro inseina ombre/muoj otac pres hlada/mio padre senza ombre/moj otac bez sjena, 24-25). No svetost se često očituje i u ženskoj dimenziji – u liku kćeri, majke, bake, žene snažne i postojane iz prošlih vremena. Primjer tomu je pjesma Ma∫era/Zit/Muricciolo di campagna/Gromača: „Smij se, smij se, mama / jer te je lijepo sresti u lišću što raste / u smokvi što se širi, u lovoru / što uvijek miriše // Gromače što ih je netko po Istri / gradio imaju jedan kamen što počinje / jedan što završava, danas su ruševne / ali su tvrde kao rogovi u junca // i meke jer su stare / jake kao tvoja radost, tvoje djetinje ponašanje (66-67). Ova himna tišini, osami krških sela, dostojanstvu u siromaštvu i jednostavnosti življenja, nosi u sebi i gotovo spartansku opomenu o čvrstini i izdržljivosti. Takva se poruka ogleda u čestom spominjanju voljenoga Vodnjana, mikrokozmosa koji se pretvara u makrokozmos, kao i u motivu suhozidā, uzdignutih na razinu životna obilježja. Oni su i naslov cijele zbirke MA∫ERE/ZIDIĆI – Muri a secco/Gromače (45-63), gdje opet nalazimo strpljive magarce i seoske putove. Vrhunac je pak u
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=