283 HIMNA TIŠINI, DOSTOJANSTVU I JEDNOSTAVNOSTI ŽIVOTA Loredana BOGLIUN: In tal seilensio / Va tišine / U tišini / Nel silenzio, Istarski ogranak DHK, Pula, 2024., 159 str. Osobitost pjesništva Loredane Bogliun, poglavito u ovoj višejezičnoj inačici (vodnjanski, žminjska čakavica, hrvatski književni i talijanski književni) naslovljenoj In tal seilensio / Va tišine / U tišini / Nel silenzio, čini se najvjernijim izrazom privrženosti vlastitim korijenima, prepoznatljivima već na prvi pogled u istarskoj zemlji i u seljačkom nasljeđu predaka. To se prirodno i nužno pretače u brižno njegovanje jezika tȇ zemlje i tih ljudi – istriotskog vodnjanskoga – u sretnoj povezanosti formalne elegancije, jasnoće izraza i izvorne nevinosti kojom tekst pruža suzdržanu lepezu simboličnih odraza. Odmah na početku ističe se lik lutke„dobrih očiju” (La poupa/Pupica/La bambola/Lutka, str. 18-19), iz prve zbirke La peicia/Mala (Mala/ Malena), koja vrijedi i kao alegorija jezika i same poezije – one koja progovara slikama i potom iščezava. Uz mnoge druge metafore, tomu se pridružuju: milovanje Sunca i vjetra (La carissa/Dragomanenje/La carezza/Milina, 20-21), magarci nalik „hrastovima tvrde kore” (Anemai cu le rice impeirade/Živini s ušimi dricanemi/Animali con le orecchie rizzate/Životinje uspravljenih ušiju, 26-27), stari gorštak otvrdnule kože (Vecio eistrian/Vecchio istriano/Stari Istrijan, Stari Istranin, 38-39), ili pak ostarjela, osamljena žena izjedena godinama, uzdignuta u bogorodicu boli (Par la vecia de Baredeine/Za staro ot Baredin/Per la vecchia di Baredine/Za staricu iz Baredine, 56-57). No sve to ne treba tumačiti kao izraze rezignacije ili turobnosti. Naprotiv, ova je poetika prožeta vedrim pogledom na svijet, o čemu svjedoči česta pojava epifanije
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=