279 Boris Domagoj BILETIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI ga sadrži nekoliko antologijskih pjesama (npr. Dolenja muora i sl.) i kako autorica zavrjeđuje konačno i trajno biti uključena u krug nezaobilaznih, reprezentativnih pjesnika/pjesnikinja današnje hrvatske poezije u cjelini. Sve najbolje – ne samo razlikovne u odnosu na sadašnji književni trenutak i na poetski kontekst – odlike pjesništva Galantove, o čijemu se pjesništvu dosad jest pisalo, ali više negoli nedovoljno, nalazimo i u ovoj zbirci. Kad je već istaknut jezični izraz, tek valja dopuniti: i dosad je autorica s mjerom, sa sviješću što i zašto to i baš tako čini pišući, te posve opravdano u današnju čakavicu, kojom dnevno komunicira i na kojoj piše, prirodno i efektno uključivala vrlo rijetke tuđice i, što je višestruko bitno naglasiti, hrvatske riječi iz književnoga standarda za koje čakavski ili nema bolje/jače riječi ili pak, što je u ove pjesnikinje češće, takvim izborom i standardom tu i tamo „prošaranom“ čakavskom mat(r)icom postiže ono neočekivano, očuđenje, novu razinu i/ili viši stupanj duhovitosti, ironijskoga naboja i odmaka od uobičajenoga i sl. I u tom je pogledu riječ o vrlo (samo)svjesnoj autorici. Ljubavna je tematika sveprisutna, a neutaženo/neutaživo ženstvo, nerijetko prožeto prošlim i prohujalim, završenim, svakako pomirljivo u odnosu na bivše (ne) mogućnosti i (ne)ostvarena očekivanja, ne nameće se više negoli je potrebno, i to tek ponekim, više asocijativno prisutnim no eksplicitnim, erotskim probljeskom. Nada je Galant mjestimice i nujna i istodobno iskričave, gotovo pršteće duhovitosti (Mi se slažemo), od nje čitatelj očekuje i dobiva humornost, ona relativizira poziciju lirskoga subjekta (lirske junakinje, lirskoga „ja“, aktanta, ili kako ćemo već sve nazvati aktivnu i djelatnu „svijest“ u stihu), ukratko onoga koji ili one koja progovara u svim licima (prvomu, trećemu, kao ja ili čak kao mi...) – i to u istoj pjesmi često iz dva-tri različita „motrišta“, dvama-trima „glasovima“. Krajolik, osobito more, doživljava na poseban način, jer jest Istranka i more joj jest nedaleko, no njen je najbliži vidik ispunjen pojavnostima i senzacijama jadranskoga zaleđa, unutrašnjosti, ona je istarska „kontinentalka“ koja na jednome mjestu spominje bijeli put, da, ali ne seoski, već onaj uz more („zuz muore“); čežnja je tu:„da je munko (barem!) videt muore“; komunikacija je izravna i otvorena, a more tako čest motiv i toliko personificirano kao u rijetko kojega suvremenog pjesnika („Ča biš ti muore, ča biš ti val?“). Od neopisive nježnosti do „malčera protiv tuge“, i u tom i takvom je rasponu raspoloženja naša pjesnikinja; ona je na mjestima i društveno jasno kritički opredijeljena i angažirana (pišući, primjerice, o „pobuni lutkica na špagi/koncu“), uvjerljivo je i zavičajna i pisac metafizičkih tema, jednoznačno teško odredive čovjekove egzistencije; od „sjenovitih“ stanja i raspoloženja osobe svoje dobi do gotovo djevojačke razigranosti, zaljubljenosti i zaljubljivosti u stanjima i ograničenjima sada zreloga i (pre) iskusna ženstva. Vjera, ufanje i utjecanje Bogu također je konstanta ovoga pjesništva.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=