278 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Boris Domagoj BILETIĆ „izazivati“ jezične polemike, još manje pačati se u svijet jezikoslovnih, dijalektoloških činjenica i problema, ali kada kažemo/napišemo čakavski jezik (jednako kao i kajkavski, ili štokavski kada je u narječnoj/dijalektalnoj porabi i pisanoj praksi), trebalo bi smjesta biti jasno što se time misli, a na tragu je povijesno trojezična hrvatskoga jedinstva. Napisao sam bio (i u povodu ove pjesnikinje) sada već davno i ovo: lome se nekakva metaforička ili virtualna koplja oko toga je li tzv. dijalektalno pjesništvo „ravnopravno“ onomu na standardnome (još uvijek ne posve standardiziranom!) (književnu) jeziku. K tome, tu su i prijepori o tomu može li se dijalektalni izričaj (bez obzira na to što je u čakavskome slučaju riječ o prvome našemu i književnom jeziku i jeziku književnosti) „prevesti“ na književni (istoga jezika, hrvatskoga!)? Ako bi na književnomu, današnjem, taj „prijevod/prepjev“ (što, dakako, nije isto) dobro zazvučao, e tada bismo ga kao uzimali ozbiljno. Srećom, takvih eksperimenata nema, bar ne s razložnim pokrićem. Valjalo bi s Nadinim pjesmama, bar ponekom iz ove knjige, ipak pokušati primijenjeno izvesti takav jedan „pokus“; ne bi bilo isto, ali ostala bi jednaka razina kakvoće izraza i polučene jezične umjetnine. Siguran sam u to. No, kako bilo, neki će reći da dijalekt naspram književna jezika, s jedne strane, još i danas ima poseban, naglašen, izdvojen pa u poeziji utoliko čak povlašten položaj. Drugi će možda zaključiti kako si oba lica istoga lika (hrvatskoga jezika) jesu/nisu (ne)lojalna konkurencija, osobito kad je posrijedi pojačana izražajnost dijalekta kao književna izraza u odnosu na književni standard. A treći će, ako je primjerice kakav izbornik/antologičar posrijedi, jednostavno zanemariti, preskočiti, isključiti... sve dijalektalno pjesništvo, stvarajući tako umjetnu granicu „dvaju“ izražajnih svjetova koji, po svemu, u širemu smislu pripadaju istoj cjelini, korpusu nacionalne književnosti. Ovo posljednje vrlo je čest slučaj pa bi, primjerice, većina antologija hrvatskoga pjesništva, koje u obzir uzimaju dug i neprekinut tijek povijesti domaće književnosti kao jedne od najkontinuiranijih europskih literatura, sve do novi(ji)h subjektivnih izborā naših dana, slobodno mogle, dapače trebale biti naslovljene – antologijama hrvatskoga štokavskog pjesništva, a ne pjesništva općenito. Jer bez kajkavskih, čakavskih i štokavskih narječnih književnih prinosa i vrhunaca nema cjelovitih ni uvjerljivih antologija, panorama, izbora... Kao ni povijesti književnosti, uostalom. Ali to je duga, tužna i stara tema koja traje li traje. III. Maloprije rečeno, dakako, ne bih napisao u povodu jedne „obične“ zbirke da, prvo, ne mislim kako je ovo izdanje sve samo ne tek obična, rubna,„nemetropolska“ knjiga (danas je, svjedočimo tome u mnogom pogledu, u planetarno neznatnoj i provincijalnoj Hrvatskoj sve izvan provincijskoga Zagreba, dvo- ili čak trostruka provincija), i drugo, ne bih se ovako i ovoliko „zapetljavao“ da ne držim kako ova knji-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=