277 UZA ZID Nada GALANT: Zuz zit, Istarski ogranak DHK, Pula, 2025., 108 str. I. Pročitao sam sve zbirke koje je Nada Galant dosad objavila i pisao sam višeput o njezinoj poeziji. Tijekom plodnih desetljeća njene književne prisutnosti najprije u užoj zavičajnoj sredini, no potom, i već dugo, zamjetne njene nazočnosti u središnjemu toku hrvatske književnosti, dakle na nacionalnoj razini, a osobito u čakavskome, tzv. dijalektalnom korpusu, ova je autorica uspjela i postigla možda ono najteže: najprije postati, onda trajati i naposljetku ostati kao izdvojen, na prvo čitanje odmah prepoznatljiv glas i rukopis čiju poetiku i predmetnotematski svijet upućeni i estetski prijemčivi čitatelji ne povezuju samo s lokalnim podnebljem iz kojega pjesnikinja potječe. Odmah ću, po ne znam koji put, ponoviti: dvije Nade, Galant i pokojna Grubišić, te jedna Evelina, sve tri Istranke, uvjeren sam u to bez zadrške i ostatka, pripadaju samome vrhu suvremene hrvatske poezije, posve nevažno je li ista pisana iz ženskoga ili muškog autorskoga i životnog iskustva, kuta, pozicije, pera, tipkovnice... II. Naravno, svaku ustvrdu, osobito ako je u kritičkome, vrijednosnom smislu ovako „bezuvjetna“, valja obrazložiti. A sve bi bilo „jednostavnije“ da Nada Galant nije autorica koja (gotovo) isključivo objavljuje na startnome, materinskomu idiomu, srednjoistarskoj žminjskoj polazišnoj čakavici koja je jedan od najstarijih hrvatskih govora, u širemu smislu pripadajući čakavskome kao najstarijemu jeziku nacionalne nam književnosti, koji odavno pak više nije i književni jezik. Nemam namjeru
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=