271 Vinko BREŠIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Odustajanje od biografije bio je žanrovski posve korektan i u neku ruku očekivan tekst. Kada to kažem, onda mislim na sve one elemente tipične za jedan biografski tekst koji se u teoriji razumijeva pod pojmom autobiografije u užem smislu: verbalni prikaz vlastitoga života od djetinjstva pa do trenutka pisanja. Štoviše, svoju mjeru od 30 kartica moja je đurđevačka suradnica organizirala kronološki u pet glavnih poglavlja te ih ovjerila podatkom koji je mogao upućivati samo na jedno: da su nastajali 1993.–2008.2 ** A onda mi je u ruke došla knjiga Teška ljeta – prvi put dobrotom urednice i nakladnice Sandre Pocrnić Mlakar, pa potom novi primjerak iz ruku same autorice, i to – dakako – s posvetom uz obavezni likovni kroki. Baš zbog tih krokija posebno sam volio Božičine„tekice i blokiće“ koje je uvijek imala uza se da usput nešto zapiše ili nacrta, a najčešće i jedno i drugo s dubokim uvjerenjem da zapravo i jesu jedno te isto, pa bi ih tako valjalo i štampati. Ne znam jesam li to samo mislio ili ipak naglas urednici kazao, ali kada mi je već sredinom svibnja darivala i drugu, najnoviju Božičinu knjigu, prvo što sam zapazio bio je upravo autoričin karakteristični kroki na naslovnici. Uzeo sam je s nekom novom radošću i znatiželjom koja je sada dolazila i zbog naslova Godišnja doba duše. Naime, i ne vidjevši u prvi mah sitnim slovima pisani podnaslov Zapisi s mreže, nešto mi je govorilo da se vjerojatno radi o nastavku Teških ljeta. Ako sam pogriješio, onda sam pogriješio već ranije, dok sam čitao Teška ljeta! Naime, znam da se nisam dao zavesti autoričinom žanrovskim određenjem Teških ljeta kao romana kako ga ona naziva uz imenik tamo spomenutih osoba, odnosno autobiografskog romana ili romana-eseja kako su ga drugi nazivali. Uostalom, to me i nije zanimalo niti mi se taj problem nametao. Tamo gdje sam nalazio razloge, u čitanju sam zastajao, npr. kad pripovjedačica kaže da su sve njezine knjige već napisane, da piše brzo i s lakoćom, ali da zapravo ne voli pisati, da joj ** Ak. god. 2016/17. držao sam kolegij o hrvatskoj autobiografiji te ponudio studentima rad na izabranim muškim i ženskim autobiografijama uključujući, dakako, i Božičinu. Studenti su odreda isticali njezin „provokativni naslov“ („Odustajanje od biografije“), žanrovski „tipičan početak“ (djetinjstvo) i izrazito afektivnu („žensku“) perspektivu u konstrukciji sebe kao djeteta, žene i književnice. Svi su dijelili uvjerenje o primarno pjesničkoj vokaciji, pa su činjenicu da je uopće napisala autobiografski tekst pripisivali narudžbi. No, primijetili su još nešto: izrazitu fascinaciju prirodom, tj. da je autoričina slika svijeta uvelike određena godišnjim dobima, zapravo„epikurejskim pogledom iz jednog dvorišta u pokrajini“. – Da je Odustajanje od biografije bio samo zametak ipak mnogo ambicioznijeg projekta, naknadno me je uvjerio isti naslov u prilogu koji je autorica objavila u svom zborniku Mojih 50/70 (Koprivnica, 1921.) s podnaslovom „O PISANJU, istrgnuti fragmenti“ i datacijom na kraju priloga 2010.-2021. Za ovaj prilog doznao sam neposredno nakon predstavljanja Godišnjih doba duše u zagrebačkoj knjižnici Bogdana Ogrizovića 4. listopada 2024.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=