224 ZAVIČAJ Ante CUKROV No sama reforma školstva predstavljala je velik problem. Naime, kako je već istaknuto, problem obrazovanja u potpunosti je prepušten Katoličkoj Crkvi koja se neograničeno i neometano brinula o obrazovanju, i to od najjednostavnijih oblika poduke u nižemu školstvu, o čemu su se uglavnom brinuli pijaristi, dok su sveučilišta također isključivo pod utjecajem Crkve, uglavnom isusovaca-jezuita, ali i katedralnih škola. Škola je u cjelini bila „Ecclesiasticum“, kako će to reći pedagog Leo Leitner, suvremeni austrijski istraživač povijesti austrijskoga školstva terezijanskoga vremena.18 Dok su pijaristi bili još prilično otvoreni za suradnju, pa je jedan od njih čak izradio projekt nove gimnazije (1775.), isusovci sa svojim „latinitetom“ (latinski jezik kao nastavni, ali i općevni jezik), čiji je program strogo odredio „Ratio Studiorum“ iz 1599., ustrajavaju na svojoj dotadašnjoj ulozi. No Marija Terezija, pristaša jansenista, odlučujućim kriterijem u određivanju odgojno-obrazovnih zadataka, i to na prvo mjesto, postavlja državne interese koje određuje vladajuća kuća. Carica provodi niz eksperimenata, ulažući goleme količine novca u potrazi za mogućim programom novoga školskog sustava. Budući da je osnivanjem Direktorija za javne i gospodarske poslove reorganizirana državna uprava, postalo je neophodno imati i odgovarajuće visoko obrazovane stručne kadrove. Stoga će prvo na redu biti visoko obrazovanje. U tome će veliku ulogu odigrati savjetnik Marije Terezije, Joseph von Sonnenfels, vodeći austrijski kameralist koji je smatrao da je za reformu i napredak države bitno imati obrazovan stručni kadar koji će moći i znati primijeniti najnovija stremljenja u gospodarstvu, uvjetovana novim tehnološkim otkrićima i novim društvenim poretkom u nastajanju. Stoga je najprije reformirano visoko obrazovanje. Prvi je na redu bio Medicinski fakultet već 1749., eksperimentalno po uzoru na istovrsni fakultet u nizozemskom Leidenu, reformu kojeg provodi Gerhard van Switen, osobni liječnik Marije Terezije. Fakultet je stavljen pod caričin nadzor koja potvrđuje dekana, plaća i postavlja profesore; nastava se reformira, dovedeni su strani profesori, uglavnom Talijani. Po uzoru na Medicinski, slijede Filozofski i Teološki (bečki nadbiskup Tautson) te Pravni fakultet bečkoga Sveučilišta. Donesen je novi školski red Sveučilišta, kojim su uvedeni novi kolegiji. Sveučilište nadziru zastupnici države, koje postavlja Dvor. Reformom Sveučilišta uloga isusovaca svedena je na minimum. Sveučilišnom reformom nije okončana obrazovna reforma. Uslijedila je reforma osnovnoga obrazovanja. U tome nastojanju veliku će ulogu odigrati činjenica da je, zalaganjem novoga bečkog nadbiskupa Christopha Migazzija,19 godine 1760. 18 Leitner, 2017. 19 Christoph Bartholomäus Anton Migazzi (1714. – 1803.), Austrijanac iz Trenta (Trident), bečki nadbiskup koji je g. 1761. odlukom pape Klementa XIII. postao kardinalom. Sudjelovao je u tri konklave za izbor pape (u jednoj je čak bio kandidatom za papu). U trenutku raspuštanja Družbe Isusove, tada već kardinal, Migazzi piše carici Mariji Tereziji da ne dopusti raspuštanje Reda u
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=