220 ZAVIČAJ Ante CUKROV govu intelektualnu moć stavlja u središte filozofskih promišljanja, filozof i ekonomist Antonio Genovesi (1712. – 1769.) te pravnik i prosvjetitelj Gaetano Filangieri (1752. – 1788.). Dok u Prusiji, Austriji i Rusiji država preuzima kormilo reformi, zarobljena svojom nekadašnjom slavom i moći te problemima svakodnevna slabljenja, Venecija o reformama ne razmišlja jer se smatra da reforme mogu biti opasne – riječ „reforma“ draga je onima koji žele uznemiriti svijet. Ovo sve unatoč činjenici da u samoj Veneciji, ali i u okolnim gradovima, postoje stotine obrazovanih osoba, među njima i patricija i članova Senata, koji gotovo „napamet znaju“ razmišljanja kako francuskih tako i talijanskih filozofa. Mnogi intelektualci, posebno u Bergamu, vlast godinama upozoravaju na dekadenciju upravljanja već tonućom Republikom, koja ništa ne poduzima da bi se stanje promijenilo. Plemstvu se zamjera to da ne sudjeluje u gospodarskoj i društvenoj preobrazbi Republike, već besposleno živi parazitskim životom. Venecija ustrajava na stavu: reformi se ne boji, za njih naprosto nije zainteresirana.7 No, unatoč svemu, Venecija je i dalje sklona kulturnome i društvenome kozmopolitizmu pa ako se ideje prosvjetiteljstva neće odraziti na političkome, onda hoće na duhovnome polju. Tome će umnogome pomoći činjenica da, unatoč sveprisutnoj crkvi, Venecija ljubomorno čuva svoju državnost ne dopuštajući nikakvom crkvenome redu jače miješanje u politički i gospodarski život Republike, što se posebno odnosilo na isusovce,8 iako je i ovdje obrazovanje dobrim dijelom prepušteno crkvenim redovima. U Italiji, pa tako i u Veneciji, ideje humanizma i renesanse još uvijek su živo prisutne. K tome, Reformacija je u Veneciji imala značajnijeg utjecaja: treba se prisjetiti biskupa koparskog Pietra Paola Vergerija ml. te brata mu Giovannija, pulskoga biskupa; sama ta činjenica govori to da Katolička Crkva, pa time ni isusovački red, unatoč tome što je cijela Italija duboko katolička, u Republici Sv. Marka nije ni 7 Preto P. (1998.), Storia di Venezia – Ultima fase della Serenissima – La politica: LE RIFORME. https://www. treccani. it/enciclopedia/l-ultima-fase-della-serenissima-la-politica-le-riforme_(Storia-di-Venezia). Nije moguće navesti stranice korištene literature jer je ista preuzeta s mrežnoga portala enciklopedije Treccani gdje je navedeni opširni tekst bez paginacije. 8 Odnosi između Venecije i Družbe Isusove bili su prilično konfliktni od samoga početka. Osnivač reda Ignacije Loyola g. 1523. iz Venecije kreće na hodočasnički put u Svetu zemlju. U Veneciju se vraća 1535. kako bi bio zaređen za svećenika, a 1550. sudjeluje u osnivanju jezuitskoga kolegija u Veneciji. No jezuiti na svaki način nastoje biti prisutni i u državnim poslovima, što je 1606. godine ocijenjeno kao nepoštivanje Senata. Stoga su protjerani iz Republike uz zabranu djelatnosti i konfiskaciju imovine. Pedesetak godina kasnije, 1657., Venecija ih ponovno prima, ali bez vraćanja imovine pa su prisiljeni za svoj samostan pronaći drugi smještaj uz cijenu od 50.000 dukata. Nakon raspuštanja Reda 1773., ponovno moraju napustiti Veneciju, da bi se u nju vratili tek 1843. iako je papa Pio VII. Red ponovno uspostavio još 1814. godine. Vraćena im je crkva, ali ne i samostan koji je postao državnim vlasništvom.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=