211 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA civo je to da je pojam dekadencije u kulturi imao za ishodište upravo Francusku u razdoblju od 1880. do 1900. Kao što je poznato, godina kojom otpočinje 20. stoljeće označava prekretnicu epohe, a to je i godina smrti Friedricha Nietzschea. (Vidi o tome: Matei Calinescu, Five Faces of Modernity: Modernism: Avant-garde, Decadence, Kitsch, Postmodernism, Duke University Press, Durnham, 1987., str. 151-221.) Nema nikakve dvojbe u to da je duh dekadencije ono što se pripisuje Debussyjevoj i Ravelovoj glazbi, a često se određuje nabrajanjem sljedećih fenomena: hedonizam, esteticizam, ironijska samosvijest, umjetni život, složenost kulturnih potreba, profinjenost u užicima kroz umjetničke stilove poput simbolizma, impresionizma i naturalizma. Uostalom, jednu od najznačajnijih analiza pojma dekadencije, kao i pojma ironije, pronalazimo u djelu Vladimira Jankélévitcha. (Vladimir Jankélévitch, „La décadence“, Revue de Métaphysique et de Morale, Vol. 90, br. 4/1985., str. 435-461. i L’Ironie, Flammarion, Pariz, 1964.) Za njega dekadencija postaje opsesija i strast, ali ne u iskustvu posvemašnjega rasapa svijeta, već u stvaranju niza komplementarnih iskustava modernoga načina kojim se čovjek kao duhovno biće ozbiljuje u svijetu umjetnosti kao najvišoj dimenziji njegove „duše“. Artističko opravdanje egzistencije u Nietzschea i Jankélévitcha jest istovjetno. Uz, naravno, neke nesvodive razlike u razumijevanju bȋti umjetnosti. U slučaju Jankélévitcheva shvaćanja dekadencije stvari stoje mnogo složenije od ničeanske kritike Wagnera i vagnerovštine kao i francuskoga duha „blaziranosti“ u simbolizmu, naturalizmu i realizmu. Evo što sve valja uključiti u taj ključni tranzitivno-kritički pojam tzv. bezuvjetne modernosti s njezinim prosvjetiteljskim kultom napretka i razvitka svijesti o slobodi. To su: precioznost, ornamentacija, virtuoznost, fetišizam, različite dihotomije i ekstremi poput ekspresivnosti nasuprot formalizma ili mahnitosti nasuprot nepokretnosti svijesti koja se opire dosezanju vrhunaca uzvišenosti kao „hipertrofije samosvijesti“. Premda u ovome ogledu o dekadenciji Jankélévitch nije glazbi podario presudnu zadaću osmišljavanja drukčije i druge verzije modernosti, u njegovoj knjizi o Debussyju pokazao je kako njegovo shvaćanju glazbe postaje „mnogo više od književne neurastenije“. (Vladimir Jankélévitch, La vie et la mort dans la musique de Debussy, str. 13.) Ako sve pobrojene odrednice pojma dekadencije pokušamo svesti na zajednički nazivnik, razvidno je da se susrećemo s problemom nesvodivosti duhovnoga „stila“ kojim se mišljenje fiziognomijski i estetski pojavljuje u nečemu fluidnome i neodređenome, ali toliko ukorijenjenome u nastojanju suprotstavljanja onom što bi Walter Benjamin nazvao jednosmjernom ulicom napretka. Čini se stoga da je u pravu Michael J. Purri kad u muzikologijskome osvrtu na problem dekadencije u Jankélévitcha ide drugim putem i to onim koji pretpostavlja uvid u knjigu razmišljanja o glazbi Mauricea Ravela. (Michael J. Purri,„Jankélévitch and the Dilemma of Decadence“,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=