210 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ divosti onoga što Bergson naziva životnom moći (élan vital), koje u svojem razvitku artikuliraju instinkt, razum i intuicija. (Henri Bergson, L’evolution créatrice, PUF, Pariz, 2013., 12. izd.) Kad imamo u vidu ovu „kulturnu razliku“ njemačkoga duha spekulativne logike bitka i francuskoga duha koji sjedinjuje kartezijansku racionalnost i vitalističku usmjerenost poetizaciji svijeta, koji s Baudelaireom postaje kult modernosti kao dekadencije, bit će nam razvidno zašto Jankélévitch u svojem filozofijskome razumijevanju glazbe pušta da ga, kao i njegove velike skladatelje Debussyja i Ravela, vodi ono neodređeno, kontingentno i emergentno – čisti misterij ugođaja i doživljaja glazbe. Ali ne iz perspektive Schopenhauerova mišljenja o biti muzike kao neiskazivosti, već iz nesvodive slobode otvorenosti onog što muziku kao glazbu uspostavlja kao carstvo životne moći duše (psyché). Pritom valja otkloniti bilo kakvu sklonost psihologizmu i psihologiziranju. Tu nema nikakve bitne razlike između Adorna i Jankélévitcha kad se bave Beethovenom ili nekim drugim prekretnim skladateljem romantizma i impresionizma. Problem je u modernome shvaćanju drevnog grčkoga pojma koji je za Aristotela u De anima imao temeljnu ontologijsku funkciju za objašnjenje fenomena življenja i moći životnosti. Budući da je duša u okružju bergsonizma pokretačko načelo života, tada je izvjesno da njezina topologija nije izvan tijela u smislu spiritizma ili spiritualizma. Duša prebiva u složenosti tijela-kao-stroja emocija i doživljaja. Njezina je uloga da cjelokupni životni bitak „ekstatički“ uznese do ljepote trenutka, jer se baš u glazbenoj impresiji razotkriva misterijska sveza/odnos veličanstvene prirode i ljudske egzistencije kroz ugođaj stapanja s „dušom krajolika“ poput Debussyjevih preludija o moru i morskim predjelima. Čini se da je suprotstavljanje Jankélévitcha njemačkome filozofijskome sustavu i metodi spekulativne dijalektike Hegela jednako kao Debussyjevo i Ravelovo glazbeno otkliznuće u posve drukčije shvaćanje dekadencije od onoga koje Nietzsche kritički i simptomatologijski pripisuje„slučaju Wagner“. Drugim riječima, ako je dekadencija za Nietzschea bila ponajprije vezana uz theatokraciju u glazbi i „logiku, brutalnost i masu“ kad je riječ o Zolinoj književnosti naturalizma, Baudelaireu i drugim francuskim pjesnicima simbolistima, što znači da je décadence za njega negativna značajka „silazne putanje“ metafizike, kako je to kazao Heidegger u svojim tumačenjima Nietzschea, morat ćemo se suočiti s posve drukčijom analizom ovog temeljnoga problema sveze/odnosa pojmova cjelovitoga umjetničkoga djela i umjetničke religije negoli je to ona ničeansko-hajdegerijanska. Poznato je, naime, da je to naposljetku svojevrsna kritika francuske opsjednutosti duševnošću i tjelesnošću izvan tradicionalnih okvira metafizike. Ovo je možda i fundamentalna razlika koja više govori o biti duhovne situacije vremena kroz glazbu i filozofiju negoli u svim drugim područjima kulture, od arhitekture do slikarstva, od književnosti do filma. Nepore-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=