209 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA ment u službi neke konačne i posljednje svrhe (télos). To znači da misterij glazbe ne možemo dohvatiti simbolički kao ono što pripada onostranosti, božanskome ili referencijalnome okviru ljepote i uzvišenosti čiste metafizike. Kao i za Schopenhauera, tako je i za Jankélévitcha glazba uistinu misterij nad misterijima kad je posrijedi ono što određuje bit ili smisao svijeta uopće u ontologijskome smislu. Da bismo razumjeli ovaj francuski, na tragu Bergsona, vitalističko-egzistencijalni otklon koji Jankélévitch zagovara naspram uvjetno kazano idealističkoga kruga njemačke metafizike glazbe, nije dostatno uputiti na to da je napisao nekoliko knjiga posvećenih najvećim francuskim skladateljima impresionizma i postimpresionizma kao što su to bili Claude Debussy i Maurice Ravel. (Vladimir Jankélévitch, La vie et la mort dans la musique de Debussy, La Baconnière, Neuchâtel, 1968., Debussy et la mystère de l’instant, Plon, Pariz, 1976. i Ravel, Seuil, Pariz, 1956.) Objašnjenje ovoga otklona je dvoznačno. Jedno je uže muzikologijsko i glazbeno, a drugo proizlazi iz njegove navlastite filozofijske pozicije u cjelini koja je, unatoč blizini filozofiji egzistencije njemačkoga kruga mišljenja od Schellinga, Jaspersa do Heideggera, ipak radikalni odmak nakon Holokausta nad Židovima. Može se nazvati etičkim radikalizmom jer je Jankélévitch posve odbacio nasljeđe njemačke moderne kulture i osobito njemačke filozofije kao izvorište svojih razmatranja problema dekadencije zapadnjačke metafizike. Mnogi će tumači u tome istodobno vidjeti pokušaj da se ono što pripada duhu francustva i francuske kulture oslobodi od nacionalističko-rasnih skretanja koja su u 19. stoljeću imala antisemitske znakove veličanja Njemačke u Wagnerovim teorijskim spisima i glazbenim dramama, a ni Nietzsche nije u jednome dijelu svojega stvaralaštva bio oslobođen tog užasnoga patosa i degeneracije duha artističke metafizike. U ovim razmatranjima o usponu i padu veličajnosti glazbe, koja je odredila putanju kraja metafizike u okvirima zapadnjačke civilizacije s vrhuncem u 19. stoljeću, pokazao sam već da je riječ o„dekadenciji“ koja obuhvaća krizu i prevladavanje duha kao logike čistoga uma u Hegela i Beethovena (Fenomenologiju duha i IX. Simfoniju). No, riječ je i o silaznoj putanji koja određuje francuski vitalistički materijalizam i metafiziku „lijepe duše“. Ona se pojavljuje u misteriju trenutka kao sveza erosa i thanatosa na suptilno-meditativan način kao u Debussyjevim i Ravelobim sonatama i preludijima. Umjesto apsolutnoga duha koji silazi u mitsko-nacionalnu heroiku Wagnerovih opera i sinestetskih događaja religioznoga mesijanstva „teatralne fiziognomike“, ovdje se susrećemo s poetikom sanjarenja i sanjarija, da to kažemo po uzoru na Gastona Bachelarda. (Gaston Bachelard, Poetika sanjarije, Jesenski i Turk, Zagreb, 2022. S francuskoga preveo Marko Gregorić.) Duša se iskazuje kroz nervni sustav i životne funkcije tjelesnosti i to ne kao neki relikt duhovnosti kao onostranosti, već kao ovostrano događanje fluidnosti i nesvo-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=