208 Žarko PAIĆ, Ivanić Grad PSYCHÉ KAO BIT DEKADENCIJE Vladimir Jankélévitch i analiza glazbe fin-de-siѐclea U kušnji smo kazati da je dekadencija kao décadence za razliku od Wagnera i Dekadenz isključivo francuska stvar. Poetsko-glazbeni događaj modernosti u bitnome je smislu određen francuskim simbolizmom Mallarméa i Valéryja te Debussyja i Ravela, a ne njemačkim smjerom koji će nakon Nietzscheove smrti 1900. godine krenuti u filozofijskome obratu spram onoga što je preko Schellinga i Kierkegaarda imalo trag bestemeljnosti ljudske egzistencije. Zbog toga nije slučajno to da je upravo Jankélévitch u svojoj navlastitoj duhovnoj pustolovini orijentacijski pripadao filozofiji života na tragu Bergsona i egistencijalnome uvidu u bit slobode, koji se u djelima njemačkih suvremenih filozofa kulture pojavio kao put oslobođenja od grandiozne pretencioznosti spekulativne dijalektike i njezine težnje za sustavom apsolutnoga duha. Nužno je, dakle, slušajući Debussyja i Ravela pasti u okrilje dekadencije, ali ne kao slutnje propasti zapadnjačke metafizike duha, već kao rođenja nove Psyché. Kako se ono što misli o muzici najznačajniji francuski filozof glazbe i muzikolog, estetičar i mislilac etičke drugosti kao što je to Vladimir Jankélévitch razlikuje bitno od metafizičkih pristupa njemačkih filozofa od Hegela i Hanslicka, čak i Nietzschea pa sve do Adorna. Ponajprije, za njega glazba ne može biti svodiva na jezik i to stoga što nije ništa o-sebi predmetno, jer nije nikakvo sredstvo odnosno instru- (izvor: IO DHK)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=