272 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Igor ŠIPIĆ tijela kao predmeta muške požude.“ Zato i sam Popović oslikava ciklus Frojdizmi u punoj erotičnosti „dizajna“ ljepote, zazivajući suprotnost: Eros priziva smrt! Da, točno, Freudov pogled na otkriće dječaka koji viri ženi pod suknju. Koliko god Freud, po autoru, bio svjestan nemogućnosti realizacije svoje ambicije da se osvijesti neosvjetljivo, ipak, evo me, sposoban, možda Tezej, u svojevrsnom labirintu ogledala nesvjesnog u kojemu se zrcale stvarnost i fantazmi ljudskog bića u omamljujućoj vlasti erosa i zavodljivoj tajni smrti. Pogled mi opet bježi na naslovnicu,„kao da se akt u zrcalnoj slici sebe srami, simbol nespoznatljive tajne vlastite čovjekove nutrine, metafora izražena oksimoronom animalno ljudskog, sirove prirode nagona, bestijalne naravi ljudskog bića“. Da, neću ništa mijenjati, neću podrezivati kosu. Kao umjetnost pripisana ljubavniku je stoga Klimtova Danaja,„prožeta osjećajem intenzivnog sladostrašća... u položaju fetusa... odsutna u blagom grču svoje erotske ekstaze... bedro zaklanja unutarnju stranu tog erotskog kanjona niz koji se slijeva mlaz zlatne kiše preobraženog boga koja će oploditi nevinu zatočenicu.“ U maternici smo, njeni blastociti, nakon oplodnje. Sve druge demokratske slobode izvan su ovog primordijalnog konteksta. Potpora više riječima metodičara Rendić-Miočevića, čije će Zlo velike jetre oduševiti svijet interdisciplinarnosti. Kadmo i Harmonija, preobraženi i kao zmijski zubi zakopani u zemlju Ilirika, davno su već moji „igrači“ u iščitavanju antičkih mitova. S tog motrišta Popovićev fetiš zmije u kontekstu nagog ženskog tijela izgleda logično. Diptih Kleopatra, ili ustrajnija, Ingres ili testiranje neoklasicističke boli, zorni su primjeri upotrebe protoilirske simbolike zmije, čuvarice ognjišta i plodnosti, kao psihoanalitičkog resursa najčešće u funkciji moćnoga penisa. Crnogorčev pokop pred pragom vlastite kuće simbolizira povratak u majčinu utrobu. Popović vrlo dobro zna da je topos sudbina! Otud preosjetljivost na crnogorsku tradiciju vidljiva semiološki u pristupu njegovu djelu. Sve između crvenkasto-smeđe bradavice Danaje i časa oplodnje jedan je veliki cirkus u koji su se umiješali bogovi s tirsima, krunama, frustracijama, ljubomorom, taštinom..., svime što kišu čini zlatnom i zlatom oplođenja. Na tom je putu umjetnost zapela ostvarujući „svoje“ od čovjekova života. Uze ono najbolje što nitko ne može osporiti – činjenicu da smo tu i Popović i ja, da bi se omogućila penetracija oblaka imaginacije. I sutra nas samo neće biti! Popović piše knjigu kao da prelazi iz jedne škole u drugu, gdje će naučiti kako do vrha kupolaste memljivosti obnaženih grudi. Nije Andahazijev Anatom samo inkvizicija, lice sa ćudi otrovnice, već ponovno detalj, Popovićeva Kleopatra, ono skalpelski rezidbljivo što poeziju i čini francuskom slavom. Diptih u ravni Pariza i Den Haaga, Louvrea i Mauritshuisa, da Vincija i Vermeera, Mona Lise i Djevojke s naušnicom. Izazov, kako stari motiv kreativno izraziti na nov način prožimanja erotizma i smrti.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=