271 Igor ŠIPIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ovako to vidi Lou Andreas-Salomé:„Na riječ seksualnost oduvijek se žestoko zalijeću oni koji omalovažavaju Freudovu psihoanalizu i budući da ona kod njih izaziva sliku čovjeka sa crvenom maramom u rukama, u nestrpljenju da čovjeka nabiju na rogove, nikad sebi nisu objasnili vlastite namjere u pogledu marame. Ovakvo borbeno raspoloženje nije, međutim, odmah shvatljivo, ako se sjetimo termina psihoseksualnost. Iz njega će poteći libido – ta čulna radost koja prožima čitavo tijelo šireći se na cijeli život – sve se više ograničavajući na pojedina područja, dok se ne odvoji i ne uputi kući, prema genitalijama. Ipak, nikad ne gubi karakter želje da izađe izvan tog područja.“ Dok nam Lou tovari tisuće tona tereta, Popović, kapitalan za povijest umjetnosti i znanost uopće, razgrće stvarnost. Ovo djelo probija nacionalne okvire težeći razuzdanijoj mašti Europe. Znanost uistinu ne zna koliko duguje mašti, a Henry Miller će je naplatiti u knjizi Moj tajni vrt Nancy Friday:„Muškarci tek počinju percipirati pravu prirodu ženskog bića. Stvorili su o njoj lažnu sliku. Ona nije ni anđeo ni uspaljenica. Možda više nije zagonetka, ali je svakako beskrajan izvor začuđenog divljenja s obiljem neistraženih mogućnosti u svakom području života.“ Dakako, mimo onoga što je nov život, majčinstvo, jedinstveni oblik samoodrživoga svijeta. Nije ta Venera nestvarne tjelesnosti, iz koje će iskapati poezija – „krupna biserna naušnica... kao suza erosa koja će svaki čas kapnuti i sliti se niz toplu svijetlu put nage žene“. Stihovi kao majstori„skrivanja da bi se skrenula sva pozornost na ono što se vidi, a što bi trebalo biti skriveno“. Možda i sam karakter ženine prirode, ta izazovna sloboda držanja, svjetska rezerva seksualnosti. Na trenutke i osobna, beskompromisno iskrena i nestidno erotična kao izraz želje za više svega umjetničkog, pretjerana dimenzija, nešto o čemu i sama žena mašta, napad nečega većeg od života nje same. Zidovi naših kuća i nisu baš debeli. A možda smo i oguglali na tu urednu malu svijest, koja se brine o školovanju djece ili o nabavci, pa se strast za nagim tijelom kod Popovića čini vještinom potiskivanja subverzivnog, Russella Jacobyja. Da, nije to baš jednostavno! A tek Silovanje Troje, evolucija, nasilje i Homerov svijet Jonathana Gottschalla, odnosno što s pjesmom So Long Marianne Kari Hesthamar, u priči o velikoj ljubavi Leonarda Cohena? Umjetnost se čini umirujućom savješću svijeta, koja neće stjerati u kut samo uzvike boli, već i povike užitka. Popović će to pripisati psihološkom efektu nagog tijela slikanog u mitološkome motivu, a „nema onu uvjerljivost neposredne prisutnosti kao u slučaju kada znamo da pred nama, kao svojevremeno pred slikarom, stoji stvarna žena“. Helena Antwerpenska kontra Trojanske, ljepota na silovanje! S autorom nastojim „zaviriti u unutrašnjost ljudskog bića i pokušati rasvijetliti nešto od složene i zamršene podsvijesti, onog potisnutog, što automatski usložnjava problem koji je pokušala rasvijetliti psihoanaliza – onaj takozvani mračni predmet želje što predstavlja tajnu ženskog bića odnosno
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=