270 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Igor ŠIPIĆ na, koji podsvijest ne može izolirati od stvarne funkcije maternice i prirodnog čina zadovoljenja njene uloge i forme. Kontekst njegova jezika tjera nas na uživljavanje Freuda u nama –„ništa se u tijelu ne događa što nije povezano sa seksualnošću“. Tȁ tko još može ispričati svoj život u maternici! A Popović upravo to učini upražnjavajući težnju za idealom – djelo i objašnjenje srest će se na limesu, objašnjenje će biti na razini onoga čemu je izvorna poruka težila. Posebice taj osjećaj raste odbacivanjem predrasude vlastite seksualnosti, što vodi do Ferenczijeva stava o konzervativnoj ulozi instinkta i njegovoj težnji za povratkom u prvobitno stanje (regressus ad uterum). J. le Goff neće to poreći: „Ako postoji neki novi predmet historije, to je sigurno tijelo.“ A, bogme, ni Pound – Gomila razbitih zrcala... mog života odraz. U opisu snage i ljepote erotske uzbudljivosti Bronzinove slike Venera, Kupid, Ludost i vrijeme Popović je pjesnik koji će naboj tajanstvenog erosa ugnijezditi po Bretonovu receptu,„ljepota će biti grčevita ili je neće biti“.„Nadražena bradavica božanskih grudi... vrh njena vlažnog jezika“ u suvremenoj književnosti izgledat će besmisleno i bezobrazno, ako nisu ogledalo razgrnuto žudnjom za svime što je moglo dati nov život (zemlja-more-žena). Dakako, proces starenja i smrti sastavnicom je lavretanske izbe,„ormara ogledala“, u kojima će se polariteti arhetipske žene, djevice i ljubavnice prebijati. Kraljevićeve „demonske prirode žene“, njegove Tri gracije „sjedinjene s prirodom na način da vidimo da ne samo smrt nego i eros živi u Arkadiji“. Popovića vidim kao performera pred ogledalom Delvauxova Ogledala. Izvoran u svome letistihu naprosto prijeti beskrajem fotosinteze kojom će olakšati marinističko disanje. Sve dok slikarsko ne prožme poetskim i otvori pitanje definicije, što je poezija – samo zrcalo ili zanat, kako tvrde književno stručne discipline? U kontekst sam uvrstio zbirku pjesama Ogledalo T. M. Bilosnića („...smiješi li se to iz Bilosnića lice Arhimeda?“). Kao konstanta trajnoga promišljanja Boga i čovjeka, njegovo je ogledalo „zatvorena maternica koja nestaje u vlastitoj prirodi“, alkemijsko poniranje u vlastitu dušu, pjesničko osvježenje klasike Narcisa. Uvijek su bolje prolazile teme „kružnoga života“, u ovome primjeru ognjišta, kao svetoga mjesta obiteljskog okupljanja, kako sada vidim i naslovni Popovićev iskaz. U fikcijskom Bachelardovu ogledalu nikad nismo sami i sve je u njemu u pokretu. Dinamika refleksije ovisna je o brzini proizvodnje novih ideja, što kod Popovića snaži osjećaj ponavljanja„povratka u sebe“. Ako su i Bilosnić i Popović pošli od ideje života u sebi, nama su podarili splet bisernih biviuma odraza. Unutar odnosa realnosti i mistike žene nema pobjednika, svatko je gubitnik od časa kad pjesnik postavi fikcijsko ogledalo i usmjeri ga put Arhimeda. Makar značilo razboritost, golu istinu, porok oholosti, taštinu, bludnost, a i zrcalnu čistoću (speculum sine maculum), koja pripada Djevici Mariji. Toliko autentične senzualnosti prijeti iz dinamita koji će nekoga uopće učiniti nobelovcem.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=