262 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Vinko BREŠIĆ Već naslov prvoga ciklusa kao da sugerira princip građenja prvih tridesetak pjesama – stihovi po stihovima; kao kad slikar preko stare slike slika novu. To znači da se u osnovi Milanovih pjesma na svoj način oživotvoruju, re/inkarniraju neki tuđi tekstovi ili njihovi dijelovi. O tome relativno upućenoga čitatelja navode njihovi citati ili parafraze, tj. ukazuju da postoji podtekst kao znak nekog idealnog teksta, pa je ovo što čitamo samo jedna njegova varijanta. Npr. već prva pjesma Matoš i Slamnig prava je inscenacija u kojoj sudjeluju ne samo dva ključna pjesnička imena koja sublimiraju modernu pjesničku praksu cijeloga jednog stoljeća: A. G. Matoš, artist i nacionalist, začetnik našega modernizma, te Ivan Slamnig, također artist (poeta ludens) i nacionalist, začetnik našega postmodernizma. Oni ne samo da su podno starozagrebačkoga Griča gdje je postavljena Kožarićeva skulptura Matoš na klupi, nego se u završnom stihu oba pjesnika povezuju zahvaljujući trećem, Milanu Bešliću i njegovu završnome stihu. Naime, stih: uz zid uzidan u zidinu Griča zapravo je odjek finala Slamnigove amblematske pjesme Ubili su ga ciglama: otpuzao, pa se: uvukao, u zid, // u zid, uzi, duzi... Ima i očitijih primjera! Tako u 5. pjesmi Komm, Johanes, setz dich neben mich... asocijacije idu od Mihanovićeve Horvatske domovine, tj. himne Lijepa naša (živi slavu djedovine) i esejističko-pjesničkih tekstova Matoša i Ujevića (Em smo Horvati!), a završavaju matoševskom adaptacijom: I dok je „tika-taka“ bit će i Kroacije: tika-taka je svojevrsna metonimija srca! O intertekstulanim vezama s poezijom Ivana (Johna, Johanesa) Slamniga („hrvatski on je dichter, poeth, pjesnik“) neka makar prvi dojam daju ovi Milanovi stihovi: Sad je vas žut / bome i ljut / sta je beštimat / tija bi je imat / pari uklet / gleda napet / kako Barbara bokovima / prolazi među stolovima / „stasita sprijeda i straga“ / poteže za rep vraga... A pjesma Iz Narone Slamnig (sonet!) počinje ovako: Oj, Ivane, ti našega jezika diko..., dakle, citatom sada iz općepoznate i nekoć zabranjivane domoljubne pjesme Vila Velebita, koja je mnoge stajala glave, a danas je, eto, gotovo zaboravljena, itd. Nakon ove metapoetičke i satirične lirike, drugi ciklus najvećim je dijelom intimistički s nekoliko tematskih inačica: nostalgija i melankolija, prolaznost i povučenost. Zaigranost je ustupila mjesto finoj kontemplaciji i sjećanjima, diskretnim zanosima i opservacijama, biranim krajolicima i ljudima – mahom prijateljima i osjećaju pripadanja svijetu koji ga ispunjava nekom svojom stečenom mjerom vjere i mudrosti. U dvjema, objema posvećenim slikarima – Edi Murtiću i Vatroslavu Kulišu, naš pjesnik koristi likovni/ikonički znak, a specifičnome postupku intermedijalnosti pripada i pjesma Vukovar, koja se ne može samo čitati, nego se mora i – gledati. Ovime kao da autor razotkriva vlastitu profesionalnu upućenost na likovnu umjetnost kojom se kao njezin tumač i promotor profesionalno bavi. Gledajući iz te vizure,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=