261 Vinko BREŠIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Naime, Milan Bešlić (Slavonski Brod, 1953.), našoj kulturnoj javnosti poznat uglavnom kao likovni kritičar i esejist, prije dvije godine pojavio se i kao pjesnik, dakle, nakon što je već dobrano zagazio u tzv. treću dob. Ovime je sasvim sigurno uspio iznenaditi i vlastite prijatelje, i to – što je najvažnije – na najbolji način, tj. knjigom izvrsnih pjesama. Čini se da se ne radi ni o kakvome gundulićevskom „porodu od tmine“ koji je, eto, nekim čudom preživio pa uskrsnuo. Bit će da se radi o plodovima zapravo zrelog doba kada se po istome nepisanome pravilu autorovi vršnjaci laćaju proze, i to manje one fikcionalne, a više memoarističko-autobiografske. O Milanovu prvijencu, koji je pod naslovom Slagalice izišao 2022. u Hvaru u nakladi tamošnjega Ogranka MH, u svojoj prvoj reakciji zapisao sam između ostaloga i ovo... Slagalice su zbirka 50-ak pjesama složenih prema prevladavajućem im ugođaju iliti raspoloženju i razvrstanih – uz dva naslovna (Slagalica prva, Slagalica druga) – u nekoliko preradovićevsko-harambašićevski intoniranih ciklusa: Budnice, Žalostinke, Radosnice, Napasnice. Iz njih progovara ovremenjeni subjekt, tj. iskusan, mudar i lapidaran, kao i obje baštine – usmena i pisana, i obje govorne prakse – knjiška i kolokvijalna, i jedna i druga uhvaćene na svojim najtrošnijim, dakle i najživotnijim i zato općepoznatim, provjerenim mjestima – od poštapalica i fraza, do citata i parafraza. Ritmički kontrolirani, reaktualizirani i kontekstualizirani, Bešlićevi stihovi izgledaju u isto vrijeme i arhaično i avangardno, i staromodno i suvremeno, i lokalno i univerzalno, i ozbiljno i naivno, i strogo i ludistički razigrano kao da dopiru iz više duša, miljea i vremena. U ovome posve nepretencioznome, odmjerenom, pomno osmišljenom i neobičnome pjesničkom puzzleu posložili su se različiti kazivački impulsi koji svjedoče, prvo, o dubokoj uronjenosti u prostor i vrijeme vlastite mu duhovne zavičajne, nacionalne i civilizacijske matrice, a potom o radosti postojanja i pripadanja. Bešlićev lirski subjekt ne samo da je učen i u taj prostor odlično upućen, nego ga i živi punoćom, strašću i energijom koja navire iz jedinstvenoga vrela: materinjeg mu jezika – jezika hrvatskoga: (...) moj jezik je moj stan // samo jezikom svojim // u biti svojega bića postojim, // i samo sam po njemu div // i maleni vrabac, živ, živ... (Jezik hrvatski, 33) Staromodno rečeno, još se nije stigla osušiti tiskarska boja na prvoj, a već se pojavila i druga Milanova knjiga – sada u nakladi đakovačke „filijale“ DHK i režiji agilnoga Mirka Ćurića. Primio sam je poštom, kao i prvu, te – baš kao i prvu, nakon što sam se pribrao od ponovnog iznenađenja, pročitao je u dahu. Riječ je o nešto opsežnijoj zbirci od Slagalica, sada sa 70-ak pjesama razgođenih u tri, a zapravo u dva ciklusa: Stihovi po stihovima te Stihovi moje vjere i Glasovi I, II. Ciklusi se u prvome redu međusobno razliku ugođajno, odnosno tematski, a onda i po nekim postupcima.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=