263 Vinko BREŠIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Milan Bešlić išao bi u krug nevelikoga, ali zato vrlo uglednoga kruga likovnih stručnjaka koji su ujedno i pjesnici, npr. Branislav Glumac, Tonko Maroević, Igor Zidić, Zvonko Maković... A gledajući iz vizure nekih etabliranih teorijskih modela, autorov prijatelj Ante Stamać, da je živ, sasvim sigurno Bešlićevo bi pjesništvo svrstao u model slikovnog pjesništva, Zvonimir Mrkonjić pridružio bi ga iskustvu prostora i jezika, a Cvjetko Milanja najvjerojatnije pjesništvu označiteljske prakse. Neovisno o autoritetima, Milanovo pjesništvo izvan svake sumnje odlikuje snažni ludizam slamnigovskog tipa, tj. poigravanje jezikom u svim njegovim varijantama, te oslanjanje na književnu baštinu. Pisana slobodnim ili vezanim stihom, ritmički je ova poezija pomno osmišljena, k tome naš pjesnik vješto spaja svoju svakodnevicu i erudiciju. Neke pjesme funkcioniraju kao dosjetke, imaju parodijski karakter, čemu uvelike pridonosi upotreba slanga, dijalekta, stranih jezika pa i pogrešno – namjerno i/li nenamjerno – pisanih riječi. Sve u svemu „kasna berba“ (jematva!) pjesnika Milana Bešlića pokazuje i ovom drugom knjigom da je ne samo bogata i začudna, nego posve zrela i moderna te da će sasvim sigurno naći svoje – degustatore. Vinko Brešić, Zagreb
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=