257 Biserka GOLEŠ GLASNOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI u sebe, u svoju stvarnost. Oči će se, kao provlačeći motiv Bilosnićeve zbirke, učestalo pojavljivati u pjesničkom iskazu. Prizivat će se oni koji pišu očima, oni koji vide maslinu kao stvarnost, ali i oni koji, ne vidjevši fizičkim očima, gledaju u sebe, u svoj mikro-svemir. U pjesmi Kad sam sadio masline pojavljuje se čovjek ribljih očiju. Iz masline gledaju i očeve oči uz pjesnički prijepor: ...i ne znam kako bijah do sada slijep... I oči drage u ljubavnoj pjesmi Ležaj pod grčkom maslinom. I majčine oči u pjesmi Elbasanske masline: Vidio sam oči svoje majke / u crnom betilu elbasanske masline / a u njima svoju sjenu / je li ona ovdje došla po grančicu / za Kristov križ. U obiteljskoj sličici koja se podudara s Odisejevim domoljubljem i Itakom pojavljuje se sin s očima mora. U prostoru tržnice u Casablanci, začaranom tisuću i jednom maslinom, masline su i razmetljive oči Berbera. U pjesmi Posveta ulja, obraćajući se Bogu, pjesnik zaključuje: ...Gospode, tvoje su velike oči u ulju / i kada sva nam svjetla iščeznu / upali ih. Francuski pjesnik Victor Segalen zapisao je kako su pjesnici putnici zagledani u daljine i otkrivači novih oblika. Mediterancu Bilosniću maslina je bliska kao dio njegova zavičajnog krajolika i njegove obiteljske tradicije. No putnik pjesnik, pa i slikar, nova tumačenja i neizgovoreno, kako kaže, traži u bliskim stvarnim krajolicima, ali i onima prostorno i vremenski udaljenim. Ulazi u raznolike mitske prostore i unosi ih u svoj iskaz kao dio biblioteke svijeta. U ljubavnoj pjesmi Plava kraljica, prelazeći iz ja u mi formu, maslina je prikazana nizom simboličkih značenja, od nadzemaljskih do zemaljskih, od zvijezda do zagrljaja, no najviše kao poticaj u prisjećanju zaboravljenih tumačenja. Kako sugerira ciklus Povijest masline, tada je svrsishodan i dijakronijski pogled. U devet poetskih priča protagonistica je maslina, bilo da je riječ o nesretnoj ljubavi Ištar i Tamuza, o pomazanju Salomona, Davidova sina, o Isusu i Judi, o Rustamovim podvizima, atenskoj Akropoli ili pak o Liburnima i Etruščanima. No jedna od devet odstupa od svojevrsne narativnosti. Pjesnički iskaz u mi formi ističe Grčku u kojoj ostaje slušajući priče o maslini, ustvrđujući da ...nema nikakve sramote u tome što ponavljamo / priču o maslini. Ako je riječ o ponavljanju, kako autor zapisuje, i pjesničkom djelovanju na području već zasićenom temom o maslini, valja naglasiti kako je zbirka Vidio sam Borgesove oči plod onoga koji sadi masline i onoga koji ih sanja. Pjesnički iskaz ulazi u opću mitsku sliku svijeta i simboliku masline unoseći osobno pjesničko viđenje povezano s osobnim oblikom mediteranizma, svojim putovanjima, vlastitom obitelji i svojim literarnim suputnicima. Za pjesnika Bilosnića maslina je i dalje uvjerljiva i dostojna pjȇva. U njegovoj osobnoj simbolici ona čak postaje pisana riječ: ...ništa nije zauvijek izgubljeno / sve dok je pisana riječ svjetlost masline. Stoga će nakon završenog putovanja u dvije završne pjesme – U kući ne žele pjesnika i Pjesniku više nije potrebno – gotovo s nesigurnim spokojem zaključiti kako pjesnik ima maslinu kao poetsku os, a sjećanje kao bezbroj interpretacija koje se vrte oko te osi.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=