258 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Biserka GOLEŠ GLASNOVIĆ Na pitanje zašto pjeva o maslini, autor odgovara kako je maslina i dalje tajna, široka i stalna tema za poeziju. U pjesmi upravo takva naslova, Zašto pjevam o maslini, navodi njezinu nazočnost u Bibliji i ljekovitost njezina ulja koje vida sve rane svijeta. Svojevrsni uspjeli paradoks pjesma je O maslini ne znam pjevati, jedna od izvrsnijih u zbirci Vidio sam Borgesove oči. U njoj čitamo reminiscencije na literarne suputnike – Marka Valerija Marcijala, Nazora i Vesnu Parun. Maslina je često metafora žene, majke, muze... dragih nam i bliskih, i motiv je idiličnih slika u kojima se pojavljuju likovi iz obitelji, brat i otac, maslinici djetinjstva koji se prenose u različite prostore i vremena. U pjesmi Maslina brata Zorana ...između kuće i sjećanja / raste maslina... dok pjesnički iskaz kao putnik otkriva maslinu: ...i noge koje zauvijek odoše / prema vrtu iz kojeg je donijeta. Mediteranizam, obilježje Bilosnićeva pjevanja, zaokružuje zbirku kao cjelinu u kojoj su neki putostihovi posvećeni stvarnim maslinicima i maslinama u Zemuniku, arbanaškim maslinama na Gradini, u Grčkoj, u Elbasanu, u Draču, u Andaluziji, u Efezu, u Casablanci, na Šolti, u Skradinu, u Humu, u Počitelju... Osim Borgesa i njegovih unutarnjih očiju, o maslinama pjevaju pjesnikovi uzori Vesna Parun i Lorca: U maslinama crnim vjetar zeleno pjeva / To Vesna Parun čita Lorcinu pjesmu / i odmah dodaje novi stih... U sinestezijskom doživljaju krajolika mogli bismo naglasiti vidni doživljaj i slikarsko oko, povezujući Bilosnića pjesnika i Bilosnića slikara. U pjesničkom iskazu nižu se metafore, usporedbe, kontrasti i pridjevi kao slikarske atribucije: plava kraljica, modrome vrtu, bakreno klupko, u zelenim labirintima Alhambre, na lađi nalik pučini / sunce u amfori putuje, sunce boje paunovog repa... Izravnu pak povezanost sa slikarstvom potvrđuje pjesma Masline Vincenta van Gogha: ...Dan za danom s riđim uljem u kosi / van Gogh slika koljena i zglobove / tigrovu kožu toplokrvne masline. Pjesmom u boji mogli bismo odrediti i pjesmu Plave masline koja je posve u plavom. Uz već navedena obilježja Bilosnićeva pjeva, pjesničke slike u bojama i kolorizam te odmjerenu narativnost, valja navesti svojevrsnu refleksivnost pa i mudrost s osloncem na mitske slike i osobno iskustvo. Tomu treba pridodati svijest o istodobnosti mogućega ponavljanja i (ne)mogućega novog otkrivanja. U odnosima zaokupljenosti temom masline i svim razinama njezine metaforičnosti, mogli bismo zaključiti kako je zbirka kao cjelina posveta riječima. Onome što u svijetu prolaznosti ostaje. U pjesmi posvećenoj maslinama u Počitelju riječ jest svjetlost masline suprotiva Neretvi, rijeci koja protječe. A pjesma Neka raste maslina poetska je molitva i opomena: Tamo gdje ću ja dolaziti / neka raste maslina / neka iz riječi grla moga / proklija... Koliko je maslina kao zemaljsko stablo postojana, tvrdokorna i uvjerljiva, kako je označuje Bilosnić, toliko je neiskorijenjena, neiskorjenjiva i plodna kao vječno nadahnuće u mitskim prikazima svijeta i umjetničkim interpretacijama. Zanimljivo je
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=