255 Darija ŽILIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI sama... Zanimljiva je sintagma „adrenalinska bilježnica” u koju se vrlo hitro bilježe slike, u brzoj vožnji, u „vlaku smrti”. Čitamo o prolaznosti, stanju podsjećanja, kad „i jesmo i nismo”, potom o dojmljivo dočaranoj čežnji, ugođaju sumračja... (Znam da ne slušaš što piše). U temelju svega jest pisanje, pismo, čak se i „našoj smrti” upućuju pisma, što sve govori o moći jezika, a pisanje je „po sebi” i proces voljenja. Zato je jezik pun hiperbola i persuazija, kao primjerice u pjesmi Urastao je u mene i preblizu je. Sve su te snažne slike tu kako bi se dočarale jake emocije ushita, tuge, tjeskobe, implozije... kao u pjesmi Disanje. Ili dramatičnosti, recimo u pjesmi On spava a ja gazim po njegovu snu. Ljubavnici su oni koji se bacaju u provaliju, sunovraćaju se u„hotel za kamikaze”. Pjesnikinja u lirsko tkivo zanimljivo umeće inboxe, e-mailove, fast food, čitav imaginarij novoga vremena, pa tako nastaju začudne pjesme u kojima se intertekst prožima s digitalnim svijetom. Riječ je o imaginariju u kojem se svakodnevnica povezuje s prošlošću, entropijom, malim eksplozijama, prštanjem boja, cirkuskim bestijarijem, širenjem arhipelaga u kojemu su duhovi Galešnjaka pijani od gladi / pa ta škuribanda u utrobi traje do jutra. Dunja Detoni Dujmić začudne slike ostvaruje u jeziku nerijetko autopoetički objašnjavajući proces; primjerice u pjesmi Potapanje Galešnjaka nalazimo sliku kako otočje visi nad svemirskom mrežom, a sredozemna flota kitova bez razmišljanja ga (je) prebacila u morsku rečenicu / i njome nahranila hrvatski jezik i njegove rime. U temelju je prije svega ljubav prema jeziku i svim njegovim denotativnim i konotativnim značenjima koje autorica istražuje, spajajući nespojivo, donoseći pjesme koje doista kao sige vise nad tom mrežom, u raskoraku između sna i stvarnosti, povijesti i svagdana, poetizirajući ljubav. Darija Žilić, Velika Gorica
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=