254 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Darija ŽILIĆ mi moja ja priskaču u pomoć dok se naginjem nad ambisom“? Čvrsti identitet udaljen je od svih bivših i sadašnjih ja, nema mira ni utjehe, a zrcalo koje se spominje kao metafora samo još više pridonosi usložnjavanju jastava, njihovu prividnom umnožavanju, koje nema ništa s bitkom, s onime što jesmo. Baš zbog te raspadnutosti dolazi do razmišljanja o umiranju pa nije slučajno da se ta pjesma nalazi na kraju knjige. Svjetski dan samoće duboka je i snažna poetska priča o svijetu i čovjeku danas, koja se čita u dahu, kao da ulazimo u vrtlog slika i promatramo svijet od početka vremena pa do sama kraja, gdje pojam čovjek postaje zastarjelom kategorijom, kako je pisao Günther Anders. U knjizi Arhipelag Galešnjak također je mnoštvo nenametljivih intertekstualnih i intermedijalnih poveznica, pa će pažljivi čitatelj prepoznati npr. naslove filmova, poput Afrička kraljica, Taj mračni predmet žudnje, ali i pjesme Matoša, Vesne Parun, Nerude itd. Riječ je samosvojnoj i autentičnoj ljubavnoj lirici nadahnutoj malim arhipelagom u Pašmanskom kanalu. Naime, otočić Galešnjak znan je još iz davne prošlosti, iz mlađega kamenog doba kada je bio naseljen. Tada su se stanovnici bavili maslinarstvom. Zabilježeno je da je Papa Aleksandar III. (12. stoljeće), prigodom posjeta svojoj zadarskoj pastvi, izletnički posjetio Galešnjak. Napoleonovi su kartografi Galešnjak ucrtali na zemljovide, no Galešnjak je stekao popularnost tek kada ga je program Google Earth 2008. godine zabilježio zbog srcolikog oblika, što je otočiću priskrbilo epitet otoka zaljubljenih. Danas je nenaseljen, ali na nj obično na jednodnevni izlet dolaze mladenci ili zaljubljeni kako bi proslavili ljubav. Stoga je bio povodom pjesnikinji da piše o ljubavi: ona doduše spominje njegovu povijest, referira se na Napoleona, navodi otoke i otočiće koji ga okružuju, no ne možemo se oteti dojmu da je riječ o začudnome mjestu izvan zemljopisnih koordinata, gotovo apstraktnom, kao da je tvorevina u jeziku. Ljubav kao temu pak donosi u nijansama raznih stanja, od ushićenosti i ekstaze do boli, jer autorica derougemontovski vidi ljubav kao zapadni mit, neodvojiv od smrti. Ljubav je „mjesto“ otvoreno bogatoj metaforizaciji, prerušava se, performativna je, tako da se ovi i drugi njeni aspekti mogu razabrati u ovoj poeziji bogatoj metaforičnim sintagmama, spajanjem nespojivoga i sl. O izvedbenosti ljubavi riječ je u prvoj pjesmi Ljubav iz druge ruke: Ljubav se voli preodijevati u tkanine od svile / slikati naušnice i prelijepe planktone / ponuditi se na prodaju u second hand shopu... Ljubav je i maniristična, barokna: voli organdije viskozne zastore i brokate / zna čitati e-mail poruke na tijelima onih / koji ne vjeruju u svece pa ih preslikavaju. Ljubav je povezana s tanatosom, za nju je potreban „algoritam za spašavanje”. Osim već spomenutih asocijacija na poznate filmove, prepoznajemo medijevalne slike, poput onih u pjesmi Nacrtna geografija, zatim intertekstualne elemente, kao u pjesmi Te noge nikad ne prestaju u kojoj spominje Sto Nerudinih pje-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=