253 Darija ŽILIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI si mekoći poetskoga tkiva), metatekstualno su prisutne reference na djela iz hrvatske književnosti itd. Dojam je da su pjesme nastale kao dio vizije, da su napisane u dahu, sinestetički, nadrealističkom tehnikom. Pjesnikinja s empatijom govori o ljudima kao o pogubljenoj gomili koja se boji krize, koja glavinja, ne sluša Božju riječ, već se prepušta idolima spilje. Slika Krista ovješenog oko vrata metafora je banalizacije vjere, metonimija zamišljene utjehe što je donosi predmet koji zapravo nema ništa s onime što Kristov lik predstavlja. Krist je infinitiv iz prapovijesti, sazdan od praha i smirne: Krist je osjetio strah, poput čovjeka, osjetio je ljubav, poželio odbaciti sama sebe... On nije vlasnik, nije prirodna sila. Nije ni filmski junak, već onaj koji promišlja o začetku i budućnosti svijeta, zna da onaj tko ne ustraje neće biti spašen. Nema onog koji posjeduje čitavu istinu, tko može odrediti pravila u poremećenu svijetu blistava uspjeha i surogata. Ciklus ONAON posvećen je Anki Žagar. U njemu pjesnikinja kreće u istraživanje „unutarnjeg tijela“, samoće, istražuje oblike nestalnog jastva koje se mijenja, izmiče, pa se ponovno traga za prapočecima Zemlje, svijeta, za poetskom filogenezom jer pjesnikinja se bavi čovjekom kroz povijest, ali i metafizikom: istraživanjem njegove biti. Samoća, središnja figura ove knjige, jest umjetnica,„gibljivija od svakog gibanja“. Samoća je namijenjena onoj/onima koja/koji čekaju. I Krist je rođen „na svjetski dan samoće“. Zanimljiv je ciklus o persuazivnom odnosu njega i nje, prvih ljudi, o ljubavi i pismu. Posebno bih izdvojila simbol jabuke u denotativnom i konotativnom smislu, jer jabuka jest spoznaja, ali i dio tijela (jabučica); pjesnikinja se igra riječima, baca riječi-jabuke i nije slučajno da je spomenuta Anka Žagar, zbog ludičnosti, stvaranja novoga jezika, raspršenosti metaforizirajućega govora, zbog elemenata nadrealizma te zbog polja žudnje za drugim i tjeskobe pred svijetom. Sve su to oznake pjesništva Dunje Detoni-Dujmić. Svijet postaje pričin, on, ona i nevidljiv gospodar, unutarnje sumnje i traganja, preoblačenja, razgovori s vjetrom, naznake ljubavi i sjedinjenja... No – samo naznake, jer nakon pastoralne igre, prizora s pučinskih otoka, nastaje rasap: rastvaraju se šavovi (pjesma XI) i nestaje „doba nevinosti“. Važan topos u ciklusu Selfie s tišinom jest – tišina. Tišina je ono što „promatra izdaleka i prelijeva se iz sebe u sebe“ (pjesma Bicikliranje). Postoji polutišina, tišina rezervirana za svemir (iako se navodi sumnja u njegovo postojanje), kao i razne tišine koje žive svaka na svoj način, npr. tisućljetna tišina. Tišina je suprotnost općoj kakofoniji, žamoru vijestī i besmislenih zvukova. U posljednjoj pjesmi knjige, Mise en abyme, riječ je o mnoštvu jastava koje čine jedno ja. Autorica poručuje da nema jedinstvenog identiteta koji sve silnice povezuje u cjelinu, već supostoji „tisuću sitnih postojanja“, i to pred tamom. Lirsko ja govori o nemogućnosti iskupljenja duše, koje nije moguće, jer se ne znaju granice toga ja. Što je zapravo ja? Razmislimo o autoričinom stihu: „sva
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=