246 ZAVIČAJ Josip ŠIKLIĆ broj nositelja dotičnoga prezimena te broj obitelji istoga prezimena u pojedinim naseljima. Tako su, prema tim podacima, na području naselja Vodice 2001. godine bila zastupljena sljedeća prezimena: Bubnić 2/1, Jurišević 3/2, Pregelj 1/1, Ribarić 5/6, Rupena 9/4, Sušanj 5/1 i Tutić 3/1. U vremenskom razmaku od 56 godina, između 1945. i 2001. godine, s područja današnjega naselja Vodice nestalo je 11, a sačuvalo se pet prezimena. U istome razdoblju pojavila su se dva nova prezimena vezana za dvije obitelji – Sušanj i Tutić. Najbrojniji nositelji prezimena bili su Rupena (9) i Ribarić (9). Nakon popisa stanovništva 2011. nisu objavljeni popisi nositelja prezimena po naseljima. U navedenome razdoblju broj stanovnika naselja Vodice smanjio se s 363 na svega 32 odnosno za 91,18%. Najstarija sačuvana prezimena na području naselja Vodice, koja imaju kontinuitet u posljednjih 110 godina, su: Ribarić, Rupena, Jurišević, Bubnić i Pregelj. Potalijančivanje vodičkih prezimena Nakon ulaska talijanske vojske u Istru, i time okupacije, Zakonskom odredbom od 28. ožujka 1923. godine došlo je do nagle promjene imena mjesta i zemljopisnih predjela, a onda je uslijedila i promjena osobnih imena i prezimena. Znalo se kako je najlakše i najbrže odnaroditi hrvatski i slovenski puk: potalijančiti mu osobno ime kao najintimniji biljeg njegove ličnosti. Naime, 7. travnja 1927. počeo je i za Julijsku krajinu, u koju je spadala i Istra, vrijediti zakon donesen 10. siječnja 1926. za pokrajinu Trento, kojim se vraćaju u talijanski oblik prezimena (restituzione in forma italiana dei cognomi), koja zacijelo nisu nikada bila talijanska. Na području Istre promijenjeno je više tisuća prezimena, pa se to dogodilo i s prezimenima na području naselja Vodice. Ovdje navodim dio tih prezimena: Bubnjić/Bobini, Čendak/ Cenda, Ivančić/Giovanelli, Jurišević/Giorgesi, Kosić/Cossi, Može/Mosè, Poropat/ Poretti, Pregelj/Pregi, Ribarić/Pescatore, Rivari, Rotar/Rotta, Šverko/Sferco13 i dr. Škola u Vodicama Hrvatska su mjesta u Istri do 1847. uglavnom imala škole u sjedištima dekanata te u sjedištima župa. Nastavu su izvodili uglavnom svećenici i pokoji laik, dok je nadzor nad školama obavljao crkveni dekan. Kada je riječ o hrvatskim javnim školama, možemo reći da do 50-ih godina 19. stoljeća one uglavnom nisu postojale. 13 Paolo PAROVEL, Izbrisani identitet, IKD„Juraj Dobrila“ <i dr.>, Pazin – Poreč – Pula, 1993., str. 92-104.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=