238 ZAVIČAJ Boris Domagoj BILETIĆ prozaika. Sumraci pod Učkom (1928.), naslov jasne simbolike, nevelika je knjiga koja sadrži jedan invokacijski tekstić i devetnaest novela napisanih ekavicom, dapače prividno srpskim jezikom. Kažem „prividno“ zato što mu je sintaksa posve hrvatska, materinska, a vokabular „mješovit“. U vezi s izrazom posrijedi je očito bio tada već zakašnjeli idealizam i ubrzo splasnulo oduševljenje novonastalom – već u zamisli i temeljima velikosrpskom, onom prvom jugoslavenskom – državom u kojoj su istarski Hrvati bili dvostruko ili po drugi put diskriminirani: najprije kao emigranti, izbjeglice ili prognanici pod talijanskim fašizmom, k tome nacionalno Hrvati, a uza sve to i pretežito lijeve orijentacije, naime osobito je takav bio veći dio istarske inteligencije. Točno je i ovo: oduševljenje (unitarnim) jugoslavenstvom (primjerice, Proštinar Ante Ciliga toj svojevremeno čak razumljivoj zabludi, kakvom se pokazala, nije baš robovao) nije u svih emigranata trajalo jednako kratko/dugo, pa je u nekih taj naivni zanos utisnuo nešto dublji i duži pečat. Peruškove priče na nekoliko mjesta evociraju narodnu pjesmu i predaju, kraljevića Marka, kosovski mit i majku Jugovića, a hrvatski se jezik pojavljuje samo u svojoj čakavskoj ikavskoj, južnoistarskoj inačici, u dijalektu, odnosno u rijetkim dijalozima gdje autor pripovijeda o (svome) djetinjstvu i to u razgovoru s najbližom rodbinom i ukućanima. Ima i talijanskih kratkih dijaloga. Drugi su pak dijalozi na nekim mjestima neuvjerljivi. Kratak predgovor knjizi potpisuje Ćiro Čičin Šain, Vodičanin, profesor, novinar i publicist; između dva rata predavao je u splitskoj realnoj gimnaziji i uređivao periodiku. Pojava ove knjižice, objavljene u Splitu, potvrda je književna djelovanja i publiciranja ostvarenjā istarskih emigranata diljem tadašnje Hrvatske (i prve Jugoslavije), dakle ne samo u Zagrebu. Krilatica/moto čitave zbirke parafrazirana je biblijska (Ps 137: 5:„Nek se osuši desnica moja, / Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!“), a u ovomu slučaju glagoljaška, preuzeta (posredovana) iz opusa preporoditelja, svećenika i pisca, Antuna Kalca, kojom on započinje svoj budnički sonetni ciklus Istri (1884./1889.):„Ašće zabudu tebe Istrie, / Zabvena budi desnica moja.“ Moglo bi se najkraće zaključiti kako Peruškov prozni prvijenac/jedinac pristaje poznatoj uzrečici o„prvim mačićima...“ bez kojih se mora i može. Nakon čitanja Sumraka pod Učkom,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=