237 Boris Domagoj BILETIĆ ZAVIČAJ Iz vremena prve emigrantske tragedije – prvoga egzodusa Istrana u 20. st., onoga Hrvata i Slovenaca, ukratko netalijanskoga življa, egzodusa jednako velikoga kao onaj kasniji – dakle u doba posvemašnje neizvjesnosti i neslobode, potječe i jedan znakovit tekst naslovljen Italija pruža ruku... (Socijalni položaj i gospodarsko propadanje), objavljen u zagrebačkom Demosu pod pseudonimom Vigilans, iza kojeg se kriju tadašnji hrvatski „akademičari“ (studenti): Tone Peruško te, također značajni Istrani, rodom Medulinci, Ante i Matko Rojnić kao suautori. Riječ je o polemičnome tekstu o stanju naših sunarodnjaka pod fašističkom Italijom. Mnoštvo publicističkih tekstova političko-povijesne i kulturološke naravi Peruško objavljuje 1930-ih, najčešće u zagrebačkoj Istri; odatle izabiremo naslove: Viktor Car Emin (prigodom šezdeset petogodišnjice života), 1935.; Roženice, 1937.; Naša školska omladina, 1937.; Retorički iredentizam, 1938.; Sedamdesetogodišnjica Rikarda Katalinića-Jeretova, 1939., i dr. Značajan je opsežan Peruškov uvodni esej o piscu u Balotinoj Prozi i poeziji (1959.). I dan-danas još uvijek znamenita Knjiga o Istri, ponovimo i naglasimo, Peruškov je projekt. Neumorno je njegovo poratno zalaganje za „princip zavičajnosti u nastavničkim školama“. Nama današnjima jasno je koliki je Peruško bio vizionar i ustrajan pobornik zavičajnoga unutar nacionalnog, no jednako tako otvoren jeziku, kulturi i svim pojavnim fenomenima suzavičajne talijanske sastavnice istarskoga kulturološkog podneblja. Pitanje je, neka bude retoričko, koliko su ti i takvi ljudi, i kada, uopće imali sugovornika na drugoj strani? A važno je i to – kako u toj stvari stojimo danas? Peruško je jedan od istarskih hrvatskih intelektualaca koji su najuvjerljivije zagovarali i oblikovali pogled na stupnjevitost fenomena koji idu ovim slijedom: mjesno – zavičajno – nacionalno – univerzalno. Nakon njega to je u još većoj mjeri pospješeno i u posve hrvatskome duhu (bez obzira na društveno-politički kontekst) ostvareno u sveukupnom intelektualnom i stvaralačkom radu drugog vizionara – Zvane Črnje. „Sumraci pod Učkom“ ili „prvi mačići“ Malo je poznata, zapravo gotovo nepoznata činjenica da se iza pseudonima Tone Kamenjak, kako je potpisan autor mladenačke proze, kratkih priča Sumraci pod Učkom, zapravo krije tadašnji emigrant Tone Peruško, koji u vrijeme pojave svoje knjige učiteljuje u dalmatinsko-zagorskom zaleđu. Odakle mu pseudonim? Rođen u najjužnijemu istarskom naseljenome mjestu, Premanturi, odakle put vodi prema još južnijemu rtu najvećega hrvatskog poluotoka, prema Kamenjaku, zadivljen rijetkom ljepotom svoga kraja, a k tome i nostalgičan poput tolikih emigranata onoga doba, izabrao je književno „prezime“ – Kamenjak, Tone Kamenjak. Dakle, osim uredničkih poslova i vrijedne publicistike u emigrantskome tisku, evo Peruška i kao
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=