230 NOVI PRIJEVODI Jan RÖHNERT „VRIJEME ZEMLJINA DANA“ Jana Röhnerta Jan Röhnert (1976.) ugledan je njemački liričar, esejist, prozaik i teoretičar književnosti. U danas sve zapaženijem žanru nature writing istaknuo se najkasnije 2021. godine zbirkom eseja Vom Gehen im Karst, objavljenom kod berlinske kuće Matthes & Seitz, koja je specijalizirana za tu vrstu književnosti. Zbirka pjesama Vrijeme Zemljina dana (Erdtagzeit), iz koje smo za ovu prigodu odabrali četiri uratka, novi je sjajan primjer Röhnertova nature writinga. Za moto knjige autor je odabrao dva citata. Prvi je stih iz ode Svečanost proljeća njemačkog pjesnika Friedricha Gottlieba Klopstocka iz osamnaestoga stoljeća:„Šuma se klanja, rijeka bježi, a ja da ne padnem ničice?“1. Klopstockovi se stihovi obraćaju Bogu, pred njim se pada ničice. Ako se nemušta priroda u strahopoštovanju klanja pred Gospodom, tim prije čovjek treba slaviti Stvoritelja, koji se u svojemu djelu, prirodi, veličanstveno očitovao. Stoga je i pristupanje prirodi bez dužnoga poštovanja, kao pukom resursu, hibris, čovjekova oholost. Drugi citat čine stihovi francuskoga pjesnika s kraja dvadesetoga stoljeća, Andréa Du Boucheta:„Sve počinje jednim izgubljenim trenutkom Zemlje“.2 Röhnertovi poetski krajolici sjedinjuju prizore „velike prirode“ s doživljajem njezina trenutka. Baš kao i njegovi prozni radovi, Röhnertove pjesme odaju visoku znanstvenu erudiciju, bilo da je riječ o vrstama kamena i geološkim dobima, biljnom i životinjskom svijetu ili o povijesti krajolika koji opisuje te njegovim odrazima u umjetnosti i književnosti, a posebnu ulogu u njima uvijek imaju ptice. U zbirci Vrijeme Zemljina dana poimence se spominju 23 vrste pernatih letača, među kojima i takve koje samo stručnjaci prepoznaju, poput strnadice (Goldammer), vijoglava (Wendehals), pupavca (Wiedehopf ), rusog svračka (Neuntöter), vuge (Pirol), ili pčelarice (Bienenfresser). Važnu ulogu u Röhnertovim pjesnički oslikanim krajolicima imaju boje, među njima prije svih plava. Plavetnilo osobito dolazi do izražaja u pjesmi o rijeci Die Blau koja teče kroz područje Švapske Jure i uvire u Dunav. Njen izvor„Blautopf “ („plavi lonac“) krško je vrelo koje se može usporediti s našim izvorom Kupe jer se i tu susreće poput mora duboko plavetnilo: prelijeva se u „tisuću nijansi 'dražesnoga ničega'“3, kako Goethe naziva ovu boju. Plava je boja neba, ali i vode, neuhvatljivih elemenata. U njemačkome jeziku plava je i boja neizvjesnosti, „put u plavo“ put je bez cilja, u nepoznato, u beskrajnu daljinu. Stoga u pjesmi Vrijeme zemljina dana piše: „Oči naslijepo traže po plavetnilu, oči u vjetru.“4 Ptice plavoga perja zauzimaju posebno mjesto u Röhnertovim pjesmama. U pjesmi Krajolik s čiopama (Landschaft mit Mauerseglern) plavetnilom se odlikuje sjenica: „teško je povjerovat' da će / plavet na kri1 Der Wald neigt sich, der Strom fliehet, und ich Falle nicht auf mein Angesicht? 2 Alles hebt an mit einem verlorenen Augenblick Erde. 3 „...in tausend Nuancen von ‚reizendem Nichts‘“ 4 „Die Augen tappen im Blauen, die Augen im Wind.“
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=