224 NOVI PRIJEVODI Boris Domagoj BILETIĆ vratima gostionice i Skalpel kaosa. Prvi put tada je prihvatio neko stalno radno mjesto. Zbog političke nepodobnosti za „narodnu vlast“, kako je već rečeno, posljednja i najopsežnija zbirka pjesama Žedan kamen na studencu, koja je dovršena još 1944., objavljena je deset godina kasnije, neposredno uoči pjesnikove smrti. Posmrtno mu također izlazi zbirka Mamurluci i pobješnjela krava (1956.), gdje se Tin izražava vrlo ritmiziranim slobodnim stihom, s povremenim „unutarnjim i vanjskim“ rimama i zvučnim figurama te nadrealističkim slikama između jave i sna. Najkraće rečeno: kod Ujevića su prevladavajuće teme – žena, istodobno kao radost i patnja, pjesnikova samoća i, ponekad, doista tragičan nesklad između vanjskoga i unutarnjega svijeta lirskoga subjekta. Bio je izvrstan poznavatelj europske književne tradicije, naročito pravaca poput futurizma, ekspresionizma i nadrealizma, koristio se tekovinama avangarde i socijalne književnosti, uz pjesnički simultanizam u zrelijoj fazi. Na svojim najboljim stranicama, kojih nije malo, transcendirao je tradiciju i kulturu zapadnoga kruga, davši joj prepoznatljiv, originalan osobni i nacionalni pečat. Dopustite jedan citat:„Njegov (je) poetski opus pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, pri čemu bogatstvom i kompleksnošću poetskih svjetova s Miroslavom Krležom (1893. – 1981.) dijeli položaj na vrhu hrvatskoga modernističkoga kanona.“ IV. Neženja,„čudak“ i boem – ovo posljednje prva je asocijacija na Tina, osobito kod površnijih poznavatelja njegovog lika i djela, pa i onih potpuno neupućenih u njegov grandiozan opus. Upravo u Kolajni (napisanoj u Parizu 1917./18.; pjesnik je tada bio tek usred trećega desetljeća života) književna je kritika tražila i nalazila tragove pjesnikove nesretne/neostvarene ljubavi, osobito u XXV. i XXVII. pjesmi. Kada je riječ samo o književnosti (preveo je mnoštvo neknjiževnih tekstova iz drugih područja), na hrvatski jezik preveo je Ujević na tisuće stranica i na stotine djela, što objavljenih, što još uvijek neobjavljenih. Za talijanskoga bi čitatelja mogla biti zanimljiva činjenica da je svoje prve prijevode uopće objavio oko 1912. godine, znači kao dvadesetogodišnjak, i to baš iz talijanske lirike (Pascoli, Civinini, Lipparini, D'Annunzio, Guerrini, Panzacchi, Vittoria Aganoor...). Krajem 1920-ih objavio je prijevod jedne Pirandellove novele, što se navodi kao prvi prijevod toga pisca na hrvatski. Bez posebna redoslijeda i pripadnosti pojedinim literaturama, navodim npr. Ujevićevo „pohrvaćivanje“ u poticajnome smislu: Baudelairea, Rimbauda, Maupassanta, Meriméea, Huysmansa, Daudeta, Balzaca, Rilkea, Bloka, Prousta, Hoffmannsthala, Ibsena, Molièrea, Schillera, Cellinija, Cervantesa, Shakespearea, Rabelaisa,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=