223 Boris Domagoj BILETIĆ NOVI PRIJEVODI sljetku, komunističke Jugoslavije nastale nakon II. svjetskog rata na ruševinama prethodno spomenutih. Simplicifirano je tako opisano političko i društveno okruženje u Tinovo doba, a za elaboraciju Tinovih ideoloških lutanja, političkih traženja i na kraju smirenja zreloga i bolesnog, prerano preminuloga pisca ovdje nema prostora. No, možda nije suvišno spomenuti činjenicu da su ga komunisti već odmah 1945. izbacili iz Društva književnika uz višegodišnju zabranu objavljivanja književnih djela, što je za njega koji je živio kao slobodni pisac, oduvijek više u bijedi negoli u izobilju, bilo jednako egzistencijalnoj katastrofi. II. Jedan hrvatski kritičar, spominjući Dantea u vezi s najmirisnijim i najljepšim cvjetovima čije je korijenje u patnji, zaključit će kako je Tinova poezija (dodajem: na nekim mjestima) školski primjer takve ustvrde. No, kako god bilo – unutar hrvatske književnosti, za koju možda rijetki talijanski čitatelji znaju da je jedna od najkontinuiranijih europskih literatura (u kojoj su zastupljeni svi pravci i razdoblja zapadnoeuropskih književnosti, od ranoga srednjovjekovlja do danas) – Augustin (od 1921. potpisuje se skraćeno Tin) Ujević vrhunski je pjesnik koji ide u red najvećih koje je hrvatska književnost dala, a može se slobodno kazati i među najvećima je unutar svih južnoslavenskih književnosti. Erudit i poliglot, Ujević je bio temeljito filozofski potkovan i upućen pa ga, ne bez razloga, nešto stariji mislioci jednako kao i današnji, suvremeni filozofi u mnogim dimenzijama njegove literature – naročito u refleksivnim tekstovima iznimnih intelektualnih uzleta i magije riječi – povezuju i u komparativnu vezu dovode s, primjerice, Nietzscheovom filozofijom u nekim njenim aspektima. III. Zbirke Lelek sebra (1920.) i Kolajna (1926.) potvrdile su ga kao pjesnika introspekcije, uglavnom su ljubavnoga nadahnuća, u njima prevladavaju rani modernizam, simbolizam i esteticizam, vezani stih i klasična forma. U časopisima je tijekom 1920-ih objavio i mnoštvo pjesama koje slobodnim stihom, stilom i kompozicijom pripadaju avangardističkim postupcima pa od tada različiti pjesnički pristupi traju simultano u njegovoj poeziji. Svoje rane književne i svjetonazorske poglede iznosi u poznatom eseju Sumrak poezije (1929.). Dvije zbirke pjesama definitivno su ga potvrdile kao zreloga i među najvažnijim pjesnicima razdoblja: Auto na korzu (1932.) i Ojađeno zvono (1933.; sadrži antologijske stihove pjesme Pobratimstvo lica u svemiru – svojevrsni glas kozmičkoga spiritualizma). Postao je, dakle, pjesnikom naglašeno refleksivne i filozofske lirike. Godine 1938. objavio je knjige eseja Ljudi za
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=