219 Vanesa BEGIĆ NOVI PRIJEVODI Prijevod poezije, taj prijelaz s izvornoga na ciljni jezik, bio je uspješan u ovome slučaju, gdje je prijevod, osim što je dobar (o rimama se općenito može raspravljati je li važno održati ih, čak i na štetu drugih sastavnica), također upravo lijep, što nije nevažan detalj, pogotovo za poeziju, i to kad je ciljni jezik talijanski koji, što se poezije i melodije tiče, traži puno. Već zastupljen u raznim antologijama, Vesselizza je odradio izvrstan posao, a Biletić je napisao pogovor s mjerom, upravo za talijanskoga čitatelja, kojemu će tako pomoći u predstavljanju autora i percepciji djela. U poeziji se „verbalne jednadžbe“ uzdižu se na razinu gradbenoga načela teksta. Znamo da je prevedeni jezik poseban književni sustav, koji (se) intertekstualno povezuje s drugim sustavima, a povezivanja trebaju ostati nevidljiva, kako bi sve teklo bez problema, da tekst ne „zapne“ ili da ne bude nedorečen. Međutim, s obzirom na snažnu melodioznost talijanskoga, sam čin prevođenja zasigurno je donekle bio lakši. No, prevoditelj je taj koji mora odlučiti, odnosno, kako tvrdi Peter Newmark, odabrati manje zlo kada se suoči s objektivnim poteškoćama u prijevodu. Stoga prevoditelj mora dobro analizirati tekstualnu građu koju treba prevesti i odlučiti kada pribjeći „posuđivanju“,„pretiscima“, ili doslovnim prijevodima. Ponekad se moraju koristiti transpozicije ili modulacije, koje podrazumijevaju restrukturiranje iskaza, dok adaptacija predstavlja uporabu slobodnoga prijevoda. Teorijski je to jedno, ali u praksi je drugačije pitanje, jer prijevod nije znanost poput matematike, s preciznim pravilima koja bi prevoditelju sugerirala kako i što treba učiniti da bi postigao željeni učinak. Prevoditeljske teorije navode na razmišljanje o tomu kako rješenja, koja pronalazi dobar prevoditelj, nisu samo plod trenutne analize, već se temelje na dubokom poznavanju izražajnoga sredstva.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=