213 Dragica VRANJIĆ GOLUB KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Postoji li pouzdana stabilnost interpretacije? Bavimo li se samo isporukom značenja? Značenja su samo upute za one koji već znaju za svijet koji se interpretacijom raskriva. Pripadamo istome povijesnom svijetu u kojemu je moguće tumačenje i razumijevanje, prepoznavanje i priopćavanje. Zajednica daje stabilnost interpretaciji. Obiljem fenomenoloških postupaka, povezivanjem svih pojedinačnih opažaja u cjelinu hermeneutičkoga kruga, Staiger se s poetskoga usmjerava na jezik, jer jezik je pjesništva fundamentalna mogućnost ljudskoga roda, traži odgovor na pitanje: što je čovjek? Zadatak poetika nije da shvate duševna stanja koja poetski oblici izazivaju, tu može pomoći psihologija, zadatak je poetika spoznaja čovjeka kao povijesna bića. Fiziologija je samo jedna strana stvaralačkoga čina. Vrijeme pjesništva je razdoblje svijeta kojemu pripadamo još i mi sami. Je li nastupilo vrijeme svjetske noći u kojoj nedostaje Bog? Nedostatak Boga znači da Bog vidljivo i jednoznačno u sebi više ne sabire ljude i stvari, i iz takvog sabiranja u sebi sastavlja svjetsku povijest u kojoj ljudi prebivaju. Upravo pjesništvo razbija okvir svijeta i ima snagu to podnijeti, jer mu se opstanak uklapa u širi opstanak, tj. u sam povijesni svijet. Giambattista Vico izjednačuje povijest i pjesništvo (prvobitna povijest), njegov VERUM FACTUM rang je univerzalnog principa povijesnosti. Čovjek kao dio i djelatnik te povijesti i sam je njen proizvod, čovjek je zaista Bog toga svijeta u kojemu se sam bitak pojavljuje kao jezik. Jezik određuje naše viđenje svijeta, on je svjetogled, razumijevajući ga daje nam i odnos s njim. Čovjek govori i kada sluša, misli, čita i sl. Poetski jezik je zvanje koje imenuje, pozivanje stvari i svijeta da dođu iz razlike i budu jedno.„Da bi čovjek jednu jedinu riječ odista razumio, ne samo kao čulni poticaj nego kao artikulirani zvuk koji označava jedan pojam, u njemu mora već ležati jezik u cjelini i u stanju povezanosti. Nema ničeg pojedinačnog u jeziku, svaki njegov element nagovještava se samo kao dio cjeline.“3 Pjesništvo je upućeno na hermeneutičko iskustvo, ono kao praizvor svakoga filozofiranja osvjetljava filozofska pitanja jer je djelatna moć samoga života, refleksija o životu na život sam. Doživljaj je most koji iz osjetilne sfere vodi u područje duha, pjesništvo omogućuje da se iskustvo svijeta pojavi kroz jezik. Jezik pjesništva ne opisuje svijet već bitak koji na način pjesništva dolazi do riječi. Možemo li opisati stanje svijesti u stvaralačkom procesu a da ga ne razdvojimo na dijelove? Paralelnost pjesničkoga podudara se s vječnošću izvornoga, pjesništvo omogućuje da se iskustvo svijeta pojavi kroz jezik.„Mi tražimo pravu riječ, tj. riječ koja zbilja spada uz stvar, tako da u njoj ona sama dođe do riječi.“4 3 Wilhelm von Humboldt, Karakter jezika, Izraz, 1-2, Sarajevo, 1978. Prev. Dušan Travar. 4 Hans Georg Gadamer, isto, str. 175.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=