214 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Dragica VRANJIĆ GOLUB Ako je riječ dosuđena govornom bitku, onda ga ona pri-kazuje; ako jezik jest znak, on je znak utoliko da pjevajućem bitku ostavi neki putokaz. Jezik nadilazi sebe da bi izrazio pjevanje, on nije samo simbol mišljenja, mit nečega, on je postojanje istinskoga svijeta u sklopu nečega drugoga. Čovjek može jezik zatomiti do situacije da fizički više ne govori, ili da „ono što govori više ništa ne govori“, jer se ispraznio svaki smisao izgovorenoga. Ali dok je živ, ne može zatomiti pokretački poticaj duha i nakon smrti duhovni smisao svojih djela koje je taj duh stvorio. S povijesnim vremenom istovremeno je i naše konkretno egzistencijalno vrijeme. Pjesnik je to vrijeme iskušao, otkrilo mu se u tjeskobi i brizi, nadpovijesno neokrnjeno vrijeme otkriva mu se iz njegove egzistencijalne vremenitosti. Zamislimo li to vrijeme kao tijek od prošlosti prema sadašnjosti i budućnosti, kako možemo osjetiti taj tijek bez rascjepkanosti kao neprestani tijek vremena u nizu? Tek pretpostavka jednog obuhvatnog pogleda na to vrijeme, pretpostavlja vrijeme. Pjesnik jest u svijetu, on je dan sebi i svijetu kao dio njegova svijeta, refleksijom može otkriti svoju prisutnost samome sebi u tom svijetu, tako smo povijesno određeni. Putem tijela kao glavnoga sredstva imamo svijet. Može li se poezija prepričati? Kada pokušavamo prepričati poeziju proznim načinom, moramo se ogledati za bitnim smislom koji nam uzmiče. Taj pokušaj ostaje samo iskaz, tj. pjesnički iskaz samo u relaciji prema bitku. Zato prikazi pjesništva tek djelomično dodiruju bit poetskoga djela. Schleiermacherova filozofija kao čuvstvujuće mišljenje plodno je tlo za hermeneutičko iskustvo. Kada bi pjesništvo intuiralo samo njemu znane svjetove, trebali bismo imati intuitivan, samo njemu znan hermeneutički ključ. Kako prepoznajemo intenciju intuitivne spoznaje? Unutar pjesništva mora postojati duhovni obzor koji je isti za pjesnika i čitatelja. Upravo je duh mjesto zajedničkoga svijeta, ono sabiralište i zborište gdje se sastaju. Pjesništvo prekoračuje svoje područje jer je ono refleksija pjevanja na ono povijesno. Poezija bi bila mrtav proizvod da je živ ljudski duh ne oživljuje. Budućnost pjesništva ovisi o tome hoće li moći održati/produžiti raz-govor s povijesnim svijetom. Pojam recipročne ravnoteže jezika-duha-povijesnoga svijeta mora biti očuvan, bez obzira na to što se često pojavljuje „svijet bez povijesti“ i „čovjek bez svijeta“. Pjesništvo jest samopostavljajući bitak koji pjeva ljudski opstanak, ono utemeljuje ono što traje, povijesni svijet u kojemu se pjesnik samozatiče i ogleda jezikom u svome izvoru u poetskom prebivalištu.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=